U pismohrani sutješkog samostana, među građom iz osamnaestog stoljeća postoji rukopis od dvadeset i dvije stranice pod naslovom O zakopanom blagu, a u pismohrani fojničkog samostana iz istog vremena rukopis San Blažene Divice Marije od nekog Mihaila Levara. U prvom više, a u drugom samo uzgred govori se o načinu skrivanja i načinu otkrivanja zlatnog, srebrnog i bakrenog novca i nakita od dragog kamenja i plemenitog metala, koji, novac i nakit, kad se u zemlju skrije, dobiva skupno ime zakopano blago.
Kako blago u zemlju valja zakopati, danas malo koga zanima. Mnogo je više onih, nekad i danas, koje interesira kako se blago, u zemlju zakopano, može pronaći. Zato ću najprije, oslanjajući se na spomenute rukopise, predočiti kako se blago pronalazilo, a tek potom – u posebnom zapisu, na posebnom mjestu – kako ga treba, ako ga imaš, zakopati i biti siguran da ga neće pronaći tragači za zakopanim blagom, kojih je na svijetu povelik broj. Postupit ću na taj način iako logika nalaže da se postupi obrnutim redom – najprije o zakapanju, a potom o otkopavanju. Ipak, i pored toga plana, o zakapanju blaga moram nešto malo već na početku ovoga zapisa reći.
Ako novac u zemlju zakopa siromašan i pobožan čovjek, on ga navienjuje na brigu Blaženoj Djevici Mariji ili kojem drugom svecu. Taj se novac, jer je u sigurnim rukama – piše u navedenim rukopisima – ne može pronaći i njega ne treba ni tražiti, pa to razumni i pobožni ljudi i ne čine.
Ako, pak, u zemlju novac zakopa bezbožnik, pohlepna i sladostrasna osoba, taj ga, jer zna da ne zaslužuje zaštitu svetih, navienjuje sotoni. A sotona nad tim novcem bdije u obliku ljute zmije sklupčane u kolut. Taj se novac može pronaći i oduzeti sotoni, ali treba znati valjan način i kako ga pronaći i kako ga sotoni u obliku otrovne zmije oduzeti. I to je, do posljednje pojedinosti, opisano u rukopisu iz Sutjeske – opisano kako sotoni iz kandža uzeti novac.
U ekipi koja kreće na otkopavanje blaga, a broji tri čovjeka, mora biti i svećenik, koji će blagosloviti mjesto gdje će se kopati i oruđe kojim će se kopati, kako sotona, kad čuje da se iznad njegove glave kopa, blago ne bi premjestio na neko drugo mjesto. Što se tako često događa, pa se čini da ni svećenikov blagoslov vragovim vještinama ne može doći na kraj. Prije nego počne kopanje, svećenik stavlja križ na zemlju gdje će kopanje početi, a oni koji će blago otkopavati moraju položiti zakletvu na tri stvari: da će nešto od pronađenog blaga dati ubogima, da će jedan dio potrošiti na plaćanje zadušnica dušama u čistilištu i da će dobar dio darovati najsiromašnijoj crkvi u okolici. Zatim svećenik provjerava da li kopači na sebi imaju zapis čudotvorni i moći od pomoći. I, ako ih imaju, kopanje može početi!
Ako se kopačima posreći i novac otkriju, treba otvoriti posudu u kojoj se nalazio i neko je vrijeme tako otvorenu ostaviti da se prozrači. Kad se blago prozrači, treba ga poškropiti dobrim vinskim octom. Iz njega će se izviti dim koji je otrovan, pa kopači moraju stati na onu stranu otkuda vjetar puše, da im dim ne bi ušao u nosnice i ugušio ih. Kad ocat sasvim ispari, a otrovni plinovi odu niz vjetar, novac i nakit se promiješaju kutlačom i počinje njihovo ispiranje u više voda. Po povratku kući kopači se ne smiju veseliti što su našli blago ni pomišljati da su ga našli manje nego su ga poželjeli naći. Umjesto likovanja ili jadanja moraju ostati skromni i zadovoljni onim što su našli. Moraju ostati pri odluci da će tri dana obećanja ispuniti i da će se kloniti međusobnih svađa oko podjele blaga.
Iako se po regulama iz sutješkog rukopisa, što smo ih prethodno čuli, čini da je iskapanje blaga imalo pobožne namjere – oteti sotoni novac zlih ljudi i podijeliti ga ubogima, upotrijebiti za spas duša u čistilištu i dati graditeljima crkava – i pravdalo se pod blagoslovom križa, to tako nije bilo. Zašto, pobogu?
Da bi se blago našlo, da ga sotona ne bi premjestila s jednog na drugo mjesto kad začuje udarce motika i lopata, trebalo se poslužiti blagoslovom i polaganjem križa na mjesto gdje će se kopati, što je u sutjeskom rukopisu regulirano. Ali, da bi se sotonu, koji dozna sve, pa i ono što je regulirano u samostanskom rukopisu, nekako zavaralo, bilo je nečega što u rukopisima nije zapisano, a moralo ga se pridržavati u tom rizičnom poslu, nečega što se čuvalo u usmenoj predaji.
Kopalo se noću bez mjesečine, često, jer je to bilo poželjno, i bez svjetlosti zvijezda na nebu. Pri tom je neka svjetlost kopačima trebala svijetliti. Ne bilo koja! Samo svjetlost svijeća – lukijerna ili voštanica – koje su kao gorivo upotrebljavale ljudsko salo.. To su svi tragači za zakopanim blagom dobro znali. Zato se – prije nego bi nabavili toliko ljudskog sala da bi lukijerne i voštanice u kojima to salo izgara mogle gorjeti od mraka do zore najduže noći u godini - ne bi upuštali u posao. Zato se kopačima i nije činilo teškim doći do zakopanog blaga, nego im se činilo teškim i mučnim doći do ljudskog sala. Čim salo imaš i blago ćeš imati!
Zbog toga sala u lukijernama i voštanicama, koje je, izgarajući i osvjetljavajući kopačima posao, trebalo zavarati sotonu, a doista je bilo mamac da čovjek zbog lakomosti za bogatstvom počini težak grijeh, crkvene su starješine izgonom iz crkve kažnjavale sve one, svećenike i svjetovnjake, koji su se upuštali u iskapanje zakopanog blaga, i kad bi se kleli dušom i životom, da su svijeće koje su im svijetlile, dok su zemlju kopali, bile kupljene u dućanu i bile punjene maslinovim uljem ili pravljene od onoga od čega se sve voštanice prave.
Optužene da su tražili blago i potragu osvjetljavali svijećama u kojima je izgaralo ljudsko salo, grijeha je mogao osloboditi i za grijeh, izbacivanjem iz svećeničkog reda ili crkve, kazniti samo biskup. Jedan od tih biskupa – u nekoliko istraga što ih je sam vodio, suočen sa činjenicom, uobičajenom kod svih iskapanja blaga, da su kopači ulazili u svježe grobove, rezali salo s mrtvaca, topili ga i od njega s drugim sastojcima mijesili i valjali svijeće – jedan od tih biskupa što su morali donositi teške odluke, fra Grgo Ilić Varešanin, ovako je vapio u svom pastoralnom pismu:
Što se ružnije i otrovnije izmisliti može, nego otvoriti svježi grob i ljudsko salo iz njega vaditi, i od toga sala sviću načiniti, da se može lakše naći blago u zemlji i iskopati ga!
A svećenicima koji sudjeluju u blagoslovu potrage za skrivenim blagom zlih ljudi u đavolskim kandžama, Varešanin upućuje pouku:
Ako se ova sotonska djela čine pod zaštitom svetog Sakramenta ili drugih posvećenih predmeta, kao križa, blagoslovljene vode ili soli, kose se sa kanonskim pravom i dolaze pod udar anateme, kao i sva druga djela koja posvećuju nedjelo sotone, vraga paklenog.
Toliko i tako u samostanskim rukopisima! Pored svih anatema, od početka povijesti ljudskog roda do naših dana, kad se bogatstvo stječe na drugi način, na djelu je neosporna činjenica, koja je vrijedila u vremenima o kojima govore samostanski rukopisi, kad se bogatstvo tražilo u blagu pronađeno u zemljanom ćupu. Tražio ti bogatstvo u neko tamo davno vrijeme prekapajući zemlju ili ga tražio u naše dane, nećeš ga naći ne tražiš li ga sa svijećom u kojoj je gorivo ljudsko salo. Salo koje se godinama cijedilo iz čovjekova tijela kao što se iz ranjena debla u podmetnuti lončić cijedi borova smola... Ova neosporna činjenica u vezi sa ljudskim salom želi biti shvatljiva i onima kojima je sasvim nepojmljiva! Kako? Neka se sami potrude! Pisac im ove priče u tomu ne može pomoći.
