Mogu li tijela državne vlasti biti luda? Ali prije no što se upustimo u razmatranje ovog pitanja valja reći da su se do prije nekog vremena tijela državne vlasti zvala organi državne vlasti. Organ prema rječnicima znači dio organizma s određenom građom i posebnom funkcijom, ali također i pojedinac ili ustanova koji obavljaju javne funkcije. Iz toga opet slijedi da bi nekako organi bili dijelovi tijela. A tijelo je čovječji, životinjski ili biljni organizam, ali može biti i leš ili truplo, također i organizirani skup ljudi koji obnaša neku javnu dužnost. Razumljivo, ako se gleda lingvistički, tijelo odnosno organizam može biti ludo (premda ova riječ nije “pristojna” pa bi bilo bolje reći duševno bolestan), kao što može biti bolesno, ali to se zacijelo ne može odnositi na tijela državne vlasti. Je li upravo tako?
U našem tijelu državne vlasti do dolaska konzultanata i početka prilagodbe europskim stečevinama živjelo se posve mirno i takva se pitanja nisu postavljala. Stvari su bile jasno posložene hijerarhijski i svi smo manje-više uspješno obavljali poslove i zadaće radnog mjesta na koje smo imenovani. Razumljivo, nije to moglo dugo potrajati, slutio sam da se mora nešto dogoditi, da nas neće pustiti u našoj močvari, da će nas pokušati izvući iz nje, a sve u ime nekih viših ciljeva kao što je ulazak u Europsku uniju u kojoj će nam cvjetati ruže, a koja je predstavljala neku vrstu raja. Do tog raja moglo se stići samo kroz čistilište i to nam je odmah trebalo biti jasno. A jesmo li svi bili odabrani, jesmo li svi mogli otići u raj. Upravo stoga je postojalo i čistilište, ocjenjivanje sposobnosti. Ali prije te procjene, valjalo je ispitati duševnu stabilnost svakog od djelatnika, njegov odnos prema kolektivu, odnos prema drugima, mogućnost zajedničkog djelovanja na projektima ili jednostavno valjalo je ispitati njegovo duševno zdravlje. Nije se to tako nazivalo, zamagljivalo se to različitim eufemizmima, pa su se ta testiranja nazivala i “izrada psihološkog profila djelatnika”, ali sve se svodilo na to da se ustanovi jesmo li mi psihički zdravi ili nismo. Šaputalo se o tome po hodnicima, ali nitko od nas nije pomišljao da će se to konačno i dogoditi. Jednog dana, na oglasnim pločama pojavio se poziv zaposlenima da pristupe sutradan u devet sati ujutro na razgovor s dva psihijatra. Nije bilo naglašeno da je to obveza, ali se iz teksta moglo shvatiti da je to naša dužnost. Ujutro našli smo se u dvorani za sastanke. Stolovi su bili razmješteni u obliku potkovice. Nevoljko zauzimali smo mjesta, ali se nismo mogli skriti u zadnje redove, jer zadnjih redova nije bilo. Ovako su svi sjedili u prvim redovima. Kad su se konačno sjedalice popunile i kad smo svi međusobno brbljajući pokušavali skriti nelagodu, pojavio se naš pretpostavljeni s dvije žene koje nismo poznavali. Sjedoše na otvorenom kraju potkovice nešto razgovarajući, a onda se naš šef značajno zakašlja, što je značilo da se valja utišati.
“Gospođe i gospodo”, počeo je ustajući sa stolca, “skupili smo se ovdje kako bismo pokrenuli jedan poseban oblik rada koji nam do sada nije bio svojstven. Nije ovo radionica, kako se to kolokvijalno naziva, to je oblik grupnog ispitivanja naših mogućnosti suradnje unutar timova koji će se formirati radi zajedničkih projekata. Razumljivo je da ti timovi moraju biti posloženi tako da se njegovi članovi međusobno razumiju i nadopunjavaju. Tek se tako mogu ostvariti očekivani rezultati. Da bismo to postigli, pozvali smo stručnjake, ili bolje rečeno stručnjakinje, koje će najprije u našem zajedničkom radu ustanoviti profil za svakog od vas pojedinačno, a onda ispitati interaktivno djelovanje međusobno između svakog člana ovog kolektiva. Dopustite da vam predstavim gospođe doktorice koje su nam dodijeljene u okviru ispomoći koju nam pruža Europska unija u sklopu programa unapređenja rada tijela državnih vlasti. One su školovane u inozemstvu, ali su naše”, nasmijao se, “pa neće biti problema s komunikacijom.” Predstaviše se i rekoše da je cilj njihova posjeta naše uključivanje u programe Europske unije u ispitivanje kako se mi možemo uklopiti, odnosno kako možemo biti postavljeni na radno mjesto koje odgovara našim kreativnim sposobnostima. I tako je krenulo.
Prvi je bio kolega koji je bio pred mirovinom, on poče govoriti o tome što je radio tijekom svog radnog vijeka. Međutim, ona viša gospođa ga prekide i reče da njih to ne zanima, nego da ih zanima njegov osobni život, njegov odnos prema kolegama i radu. On se zbunio, promucao nekoliko rečenica kako ima ženu i djecu i tako to. Bio sam drugi na redu i uhvati me ljutnja. Nakon što sam se predstavio rekoh: “Ako je riječ o osobnim problemima, ja ih imam puno. Najprije alkohol. Ne mogu bez žestica na poslu. A o seksualnim problemima bolje ne pričati.” Šef skoči crven od srdžbe i poče vikati na mene neka se pokupim van, da je to drsko i neprimjereno i ja se, razumije se, udaljih iz prostorije.
Poslije – kako se pričalo – mentorice nazočnima objasniše što treba činiti. Najprije su se morali uhvatiti za ruke, tj. jedan je držao olovku u ruci, a drugi ga je primio za šaku, pa su tako zajednički pokušavali nacrtati drvo ili kuću, što im nije polazilo za rukom ma koliko su se trudili. Objasnile su da je to potrebno vježbati kako bi se ljudi uskladili na rješavanju zadanih projekata. Ovo će im koristiti u daljem radu. Zatim su se parovi mijenjali kako bi se našli oni koji najbolje odgovaraju jedni drugima. Papiri su nakon toga bili označeni, napisana su imena i prezimena. Poslije se prešlo na drugu zadaću koja je trebala pokazati stupanj razumijevanja među djelatnicima. Bila je to zapravo stara igra pokvarenih telefona, a sastojala se u tome da bi jedan drugom na uho izgovorio jednu riječ, pa bi tu istu riječ sljedeći sudionik šapnuo dalje i tako je ta riječ “tekla” kroz lanac nazočnih. Recimo, početna je riječ bila drvo, pa je valjalo očekivati da će na kraju ovog niza izaći isto riječ drvo. Objašnjavale su naše mentorice da iz toga proizlazi mogućnost suradnje i međusobnog shvaćanja.
Međutim, kad je riječ “krenula”, a pretpostavimo da je ključna riječ bila drvo, na kraju niza uvijek je izlazila riječ LUDILO, a koju je posljednji sudionik u nizu izvikivao pobjedonosno i zasigurno preglasno. Pokušavali su promijeniti ljude u skupini, maknuti one koji su bili na početku slijeda u sredinu i obrnuto, a osobito su zamijenili zadnjeg u redu, ali riječ LUDILO je stalno bila posljednja. Gospođe se zbuniše, nije im bilo jasno u čemu je problem, je li riječ o nekakvoj sabotaži koja dovodi do toga da krajnja riječ bude LUDILO, pa se i one uvrstiše u niz. Jedna od njih sjela je na početak, a druga je bila na kraju, ali je i ona uzviknula LUDILO i činilo se da je to uzviknula pobjedonosno kao da je pod prisilom. Onda su one zamijenila položaj, pa je opet ispadalo jednako.
Na kraju, morale su priznati da ne razumiju što se to zbiva, na što ih je naš upravitelj počeo uvjeravati kako je njihov doprinos bio neizmjeran bez obzira na to što se riječ LUDILO i dalje ponavljala. Gledao je ustrašeno oko sebe.
I sada kažite da tijela državne uprave ne mogu biti luda.
