Trešnji je uspjelo gotovo nemoguće: stvoriti predstavu u kojoj podjednako uživaju i djeca i odrasli. I pritom su u kazalištu oživjeli likove iz češkog animiranog serijala “A je to”, koji upravo 2016. slavi 40. rođendan. Tako Pat i Mat, smotani šašavci koji će sve napraviti na najteži, ali urnebesno zabavan način, sada zabavljaju neke nove klince i to svojom hrvatskom avanturom.
“Zašto ne govore?”
Predstava je nastala u koprodukciji kazališta Trešnja i festivala NU:Write prema ideji (i na inzistiranje) glumca Marka Cindrića, koji je ovdje utjelovio Mata, dok je njegov Pat Asim Ugljen. Onim najmlađim gledateljima na premijeri je trebalo objasniti samo početak: junaci se nalaze u Češkoj, na televiziji vide reklamu o Jadranu i putuju na naše more. Sve ostalo im je savršeno jasno i beskrajno zabavno, a odrasli koji, naravno, znaju što ih čeka tako imaju prilike uživati i u dječjem hihotanju. Redatelj Mario Kovač potpuno slijedi logiku, ali i likovna rješenja (autor Davor Prah) iz crtanog serijala koji su daleke 1976. osmislili redatelj Lubomir Beneš i karikaturist Vladimir Jiranek, a tu je i originalna glazba (Petr Skoumal) u kombinaciji s onom koju je za predstavu skladao Tomislav Babić.
Glumci su ozbiljno radili na pantomimi svojih junaka koja na trenutke poprima obilježja lakrdije. Svi oni koji su gledali (i voljeli) taj crtić uočili su da su glumci doista “postali” ti likovi jer su uspjeli kreirati novi scenski pokret (s njima ih je radio Jonny Hoskins) koji tehniku stop-animacije pretvara u začudnu koreografiju nespretnosti koja na sceni vrlo dobro funkcionira. Naravno, poneko će dijete u mraku kazališta pitati zašto glumci ne govore, ali ta, za njih neobična kazališna situacija, prestaje ih brinuti kada shvate da sve razumiju i bez riječi.
Sjećanje na djetinjstvo
Ne samo zbog “ozbiljnih” godina crtića, kao i svih nas koji smo ga gledali dok smo bili mali, ova je predstava i svojevrsno putovanje u neka prošla vremena kada smo živjeli s drukčijim vrijednostima i životnim prioritetima. Nemoguće je, naime, dok Pat izvlači različite alatke iz svojih džepova, ne sjetiti se dana kada je filozofija “sam svoj majstor” bila način života, kako u Češkoj tako i u Hrvatskoj, i da su baš zbog toga šašavi majstori iz “A je to” bili popularni i gledani. Danas su kućni majstori stvar prošlosti, stvari kupujemo znajući za njihov kratak vijek trajanja, nitko ništa ne popravlja... ni stvari, ni ljudske odnose. Zato se klinci od srca smiju na Trešnjinoj varijanti “A je to”, a nama odraslima taj bi smijeh mogao lako i prisjesti ako si dopustimo pogled dalje od sjećanja na djetinjstvo.
