Dušan Kojić-Koja, lider legendarne Discipline kičme, jedan je od onih malobrojnih junaka novoga vala koji i danas ima svoju umjetničku vrijednost. I osvaja novu publiku, novim pjesmama – ne prodaje tek staru slavu. Ali u tom otklonu od “bolje prošlosti”, ako mu je takva namjera, pomalo i pretjeruje. Barem iz vizure onih koji ga vole i prate od prvih dana.
Kada je rekao “ajmo jednu stariju” uzalud se čekalo na pjesme “Ti znaš da tvoja soba”, “Nemoj da bacaš betonske table” ili “Čudnu šumu” jer je uredno preskočio prva tri albuma (za one koji vole cjepidlačiti dva LP-ja i EP), a starom je pjesmom proglasio “Neukusu treba reći ne” ili neku drugu s vrlo dobrog “povratničkog” albuma “Uf!”. Ipak, zanemariti još uvijek najbolje pjesme, kultne glazbene spomenike, nije baš pametno ni fer.
Nova postava benda, s pridruženim usnim harmonikašem iz Vinkovaca (koji se naslušao Dr. Feelgooda), izuzetna je, kao i sve postave do sada. Tu se nema što govoriti. uvijek je bilo tako, i bit će. Treba ipak nešto ozbiljno predbaciti: Koja pjeva “Ako ti je glasno, da pojačam još malo!”, a tako i radi. No, takav je inat još i više kontraproduktivan od izbjegavanja starih pjesama: od buke se jedva razaznavalo što sviraju, a vokal gotovo da nije imao nikakvu funkciju. Taj problem sada već postaje trajna mana koncerata u Tvornici u kojoj trebaju shvatiti da 120 decibela nije rokerska “fora” nego remećenje užitka slušanja, izobličavanje zvuka (pjesama) i stvarna opasnost za zdravlje.
Moram priznati kako sam jedva čekao kritiku koncerta, i moram priznati da sam očekivao nešto sasvim drugo. Tim prije jer si uglavnom bio u malom pogonu. No ovaj put si pogodio u sridu sa katastrofom od razglasa, ton majstora i akustikom u Tvornici. Ovo je totalno promašeni koncert. Ne zbog Koje, nego zbog masjtora zvuka i tehnike. I usput drago mi je kaj nisam jedini pobjegao u mali pogon od nesnosne buke. Everlast i Laibach ziher tam ne bum gledao, jer zahvaljujući razglasu to bu bačena lova.