Možete raditi samo ono što ste završili ili što ste već radili, govorili bi.
Za inat prvo je dobila posao u pekari. Kad saznaše da je završila geologiju, stadoše joj se rugati: "Samo nemoj pravit kamenje!"
Jednoga dana nađe oglas građevinske tvrtke za kemijskog tehnologa. Već na razgovoru bila je malodušna, ali priča se malo razvezla kad su saznali da je bila na vulkanu.
– Javit ćemo vam do kraja tjedna! – rukovanje.
Iznenada, u petak, na kraju radnog vremena, nazvaše je pitajući: "Kad možete doći raditi?"
– Odmah!
– Prvo vi obavite papirologiju pa onda dođite!
Tako je postala "tehnolog za prirodne sirovine". Proizvodnja građevnih agregata bila je "koma", jednostavno nije bila timski igrač. Iako s disketom kontakata koje je ponijela s posla, svi su je redom odbijali dok je slovenski poslodavac nije poslao u rudnik kaolina na Cornwallu. Tako je radila za internacionalnu kompaniju.
*********************
Karijera Johna Brankovića počela je devedesetih kada se dogodio taj nespretni splet okolnosti na West Pointu da je s devetnaest godina izbačen zbog učestalog kršenja discipline. Volio je popiti, zapaliti joint, potući se, ali kada god su ga pitali zašto je izbačen s West Pointa, redovito je potezao slučaj Desmonda T. Dossa, koji je u Drugom svjetskom ratu odbijao nositi oružje. No to pozivanje bilo je laž, sam je bio pravi Amerikanac. Smatrao je posjedovanje oružja dobrim. Po djedu je bio Hrvat i od njega je znao ponešto hrvatskih riječi i hrvatski grb. Nije se vratio u domovinu zbog nekog naglo probuđenog patriotizma. Želio je pomoći sebi i tako se 1993. našao u Karlovcu. Prvo vatreno krštenje, u kojemu je izgubio dva druga, zateklo ga je u kutu rova kako plače. S vremenom je postao prekaljen borac. Dobio je najniže odlikovanje i mogućnost da pohađa Hrvatsko vojno učilište. Jasno da su imali uvid u njegovu prošlost, ali on je sada bio drugi čovjek. Postao je dočasnik – narednik, lošeg hrvatskog, ali idealnog engleskog za misije.
Od ekipe HRVCON-a za Afganistan uspio se najbolje sprijateljiti s Bornom, nadnarednikom iz Garešnice. Bili su smješteni u zapovjedništvu u Kabulu. U ophodnjama su najzaposlenije bile oči. Trebalo je sve dobro promatrati i uočavati. Svaki motocikl, bicikl, pretovareni auto... Sve je moglo biti pogibeljno. Vidjeli su bombaša samoubojicu u svakoj osobi...
Borninu stranu pogodi projektil. Nije se mučio. Brzo su dojurili Amerikanci sravnjujući sve sa zemljom na svoj tipičan način. Vrlo brzo bili su u štabu. Oplakivao je brata po oružju kao David Jonathana. Ubrzo mu se pružila prilika za osvetu. Na sjeveru su uhitili jednog od zapovjednika talibana. Bilo je potrebno transportirati ga u štab u Kabulu. Uslišili su Johnovu želju da i on pođe. Samo ga je htio u oči pogledati. Ali nije osjećao ništa. Bio je to obični fanatični borac Al-Qaede kakvih je bilo na stotine u ovoj zemlji. Ubio bi ga – da, ali znao je da to ne bi promijenilo ništa.
Kada je taliba trebalo prebaciti u helikopter, začulo se komešanje. Talib je bio slobodan, držeći nož pod vratom jednom američkom vojniku! John je u gužvi promolio cijev pištolja i začas sprašio desetak hitaca, uglavnom oko talibovih nogu, haljine i glave. Američki vojnik odlijepi se od taliba. John je stajao s pištoljem nasuprot talibu s nožem. Talib se nasmije.
– Pucaj! Pucaj! – vikao je talib.
John ispusti pištolj. Talib se glasno nasmije igrajući se nožem. John skoči na njega. Talib ga nije uspio ubosti nožem, osim što mu je nanio nekoliko posjekotina po rukama, već se brzo našao u položaju giljotine od strane Johna, kojemu proleti mislima kako bi ga lako i na ovaj način mogao ubiti. Ali puške su bile uperene u terorista i vojnici su vikali da ga pusti. Znao je – čak i da ga nije pustio – ne bi ga mogao ubiti. Tu je odlučio da, što god bilo, napušta vojsku. Bili su gadovi pa su i njega i taliba u lisicama u helikopteru svezali nasuprot jedan drugome. Talib mu se isceri.
– Ti ne možeš ubiti – reče mu. – Ti si kukavica! Ti si žena!
Tada rafal propara helikopter s donje strane. Sve je postalo zamagljeno i mahnito. John je vidio svoju krv. Talib se, očito neokrznut, grohotom smijao. Jedan vojnik Johnu vikne na uho: – Da ga ubijemo, šefe?!
Mislio je da odmahuje glavom padajući u nesvijest.
I tako se našao u američkoj bolnici u Bagramu. Ostao je bez jednog testisa. Nije se više bojao svoje sudbine, osim onoga: "...bez jednog testisa." I uskoro je bio na putu za Zagreb.
****************
Kao i obično, Marina je zdušno hodala po otvorenom kopu, ali ovaj put možda malo preblizu mehanizacije. Bager odvali jednu gromadu kaolina, koja se skotrlja i odskoči Marini bočno u potkoljenicu, u kojoj puknuše obje kosti kao treščice. Na tom mjestu odmah su prestali s radom, pružajući joj pomoć, a uskoro je stigao i helikopter i otpremljena je u London. U nozi su joj sada bili vijci, a sve što je sada željela bilo je biti u Hrvatskoj.
Bila je u Kliničkoj bolnici Dubrava, kada projuriše s krevetom.
– Kako se zove?! – razgovaralo je osoblje.
– Piše: Branković, valjda narednik, a slab mu je hrvatski. Ne znamo zašto, ali otkazuju mu bubrezi. Ide na dijalizu... Dok ne nađemo donora...
– Dečki! – poviče Ksenija. – Gdje se mogu testirati je l' mu paše moj bubreg?
– Gospođo, vi ga ni ne znate! Znamo mi te slučajeve kada ljudi reagiraju na emocije...
– Ma dajte me nemojte zezati, ozbiljno pitam!
– Ajde s nama pa ćemo nazvati!
Pošla je i oni dogovoriše kamo da ode na testiranje. Jedan tehničar pozove je kako bi joj šapnuo: "Otfikarilo mu na bojištu jedan testis, tako da znate..."
"Koliko ljudi mogu biti podli...", pomislila je.
*****************
– Na žalost, ne odgovara mu vaš bubreg. Idemo sada prvo s njegovom obitelji... ali moglo bi biti problema...
– Kakvih problema?!
– Ma, kolega je svašta čuo. Da nije bilo rata u Hrvatskoj, možda bi do sada završio u zatvoru...
– Mogu li do njega?
– Pa... možete...
Ona tiho i bojažljivo pokuca na ulaz prostorije za dijalize.
– Dobar dan... Naredniče... je li?
– Kako kome, mislim – narednik...
– Ja sam Marina.
– John.
– Što ste, Amerikanac?
– Više ne znam, osramotio sam obje domovine...
– Što vam se dogodilo?
– Neki kažu da sam spasio kolegu, drugi da sam doveo kolege u opasnost.
– I što je istina?
– Istina je da sam se imao priliku osvetiti za smrt svoga druga, a nisam mogao ubiti...
Marina ga prvi put promotri. Da nije bio vojnik, bio bi nevidljiv. Ali ruke... Te krasne ruke!
– Što je s tvojima... U Americi?
– Za mamu ne znam ni je li živa. Tata bi me sam ubio! Jedinac ga je osramotio.
– Ne bi ti dao bubreg?
– Tata? He, he, ne bi mi dao crno pod noktom...
– Pusti onda mene da lažem!
– Ali draga, znaš me pola sata!
– Uvijek mogu odustati!
– Ali nemam... jedno jaje!
– Baš zato! Želim nešto dokazati. Sebi! Tebi! Svim pokvarenim ljudima! – rekla je to malo preglasno te zavlada muk.
I ona se prihvati telefona. Razgovarala je neko vrijeme. Tada ozbiljno spusti slušalicu. Njemu je sve bilo jasno.
– Što je? – upita reda radi.
– Hoćeš prvo dobru ili lošu vijest?
– Lošu.
– A ne, prvo ću ti reći dobru. Rekao je da će ti poslati nalaze bubrega čim bude mogao.
– Joj, što je onda loša?!
– Pitao je hoćemo li se uzeti u Americi ili Hrvatskoj?
– Pa ti nisi normalna!
– Pa rekla sam ti da ćemo lagati! Samo da nam je prestati šepati...
Međutim nikada nisu prestali šepati, a tata je osobno došao u Hrvatsku.
Bilješka o autoru:
Gabrijel Barišić rođen je 1975. godine u Slavonskom Brodu. Diplomirao je biologiju i kemiju na Pedagoškom fakultetu u Osijeku. Piše poeziju i prozu. Objavio je knjige poezije "Prvi glas naše nove opsjene", "Nadomjestak za nevinost" i "Hermesov trik" te roman "Zaumni Canto". Živi u Slavonskom Brodu.
