Vlado je sjedio u svom dnevnom boravku, okružen namještajem koji je nabavljen mimo njega i promatrao svoju ženu. Čuo je njezin glas, vidio kako gestikulira, ali bio je u fazi u kojoj je zadovoljno mogao zaključiti kako, kada to poželi, svoju ženu ne mora više ni čuti ni vidjeti.
No, iako je nju čuo sve manje, nečije riječi neprestano su mu odzvanjale u glavi i nije ih se mogao otarasiti.
Budio se s tim riječima u glavi i lijegao s njima, a kako je vrijeme prolazilo, više nije bio siguran jesu li autentične; je li to zaista ono što je bilo izgovoreno ili je samo plod njegove mašte. S druge strane, ako ih je zaista nekad davno od nekoga i čuo, pitao se zašto je pamtio baš njih, upravo te riječi.
”Tako lijepo jutro i uspio si mi ga pokvariti…”
Nije bio siguran tko je to izgovorio i u kojem kontekstu. Zvučalo je kao da je izgovoreno davno, a onda mu je zbog nečeg palo na pamet i sada se već nekoliko mjeseci hrvao s tim riječima.
– Bok, deda! – Krešina pojava uspjela ga je vratiti u realnost. Uletio je u kuću kao dašak svježeg zraka, bacio ruksak na pod i zavalio se kraj njega na kauč prepustivši se tetošenju.
Vladi je Krešo, a da to nije ni najmanje skrivao, bio mezimac. Uvijek nasmijan, opušten, spreman na zezanciju. Bio mu je bliži od druge unučadi, iako je znao da to nije bilo korektno s njegove strane.
Ali nešto u tom dečku naprosto je, otkada je bio mali, u Vladi budilo radost.
– Kaj ima, mali?
– Ma… – Krešo je uzdahnuo, svejedno ne mičući osmjeh s lica.
– Stara je sva ukomirana oko para, ovo ono… Kao koštala ju je puno selidba, novi stan… Kaj nije ostala u starom onda? – nasmijao se tražeći potvrdu od dede koji ga je potapšao po koljenu.
– Trebaš love? – upitao ga je, a zatim je na njegovo umilno kimanje glavom ustao, prošetao do hodnika, izvadio novčanicu i dao mu je, kao i bezbroj puta prije toga, no način na koji su Kreši oči zasjale i žestina kojom je zgrabio novčanicu i ugurao je u džep probudili su, prvi put do tada, u Vladi nelagodu.
Pokušao je ne misliti na to, ali kada se Krešo počeo vrzmati po kuhinji ne bi li nešto pojeo, osjetio je da mora progovoriti.
– Zar ti nisam neki dan dao novce?
Previše je bilo toga, načina na koji se Krešo kretao, smijao, gestikulirao dok govori… Zato ga je, uostalom, obožavao. Sve na njemu bilo je poznato, drago, milo. Sve je podsjećalo na radost. Ili je sve bilo samo odjek neke davne radosti.
Vidio je taj odjek u njegovu stavu kada je zastao, okrenuo se prema njemu tek napola i ne gledajući ga u oči promumljao nešto nerazumljivo umjesto odgovora, a zatim brzo sa sendvičem što ga je na brzinu napravio izjurio iz kuhinje i zalupio vrata kuće za sobom.
Iza njega ostala je tišina. Kada je Ivan otišao, prije deset godina, iza njega je ostala tišina. Danima je Vlado čekao da ponovno uleti u kuću, ali više nikada nije.
– Znaš da se ja inače ne miješam… – započeo je Vlado kasnije tog dana svoj rijetki telefonski poziv svom starijem sinu, Marku, Krešinu tati.
– Ako te mama nagovorila da zoveš…
– Ma ne, nije to, Marko… Krešo je bio kod nas danas. I mislim da s njim nekaj nije OK.
Marko je nervozno hodao po stanu tražeći neke dokumente i u prvi mah mu se učinilo da nije dobro čuo.
– S Krešom? S mojim Krešom nekaj nije OK? To si rekao?
– Pa… da, ne moraš odmah skakati na mene!
– Ma ko skače na tebe čovječe, u poslu sam, a ti trabunjaš, reci kaj imaš i bok!
– Mislim da ti se sin drogira!
U prvi mah je zastao i razmislio o tim riječima. A odmah zatim se ironično nasmijao.
– Ne, ne, tata, to je bio tvoj sin. Tvoj sin se drogirao. Onaj tvoj najdraži. A mog sina pusti na miru s tim pizdarijama.
Vlado je mrzio telefonirati s Markom jer gotovo je svaki njihov razgovor završio povišenim tonovima.
Pokušao je svojoj ženi objasniti koliko je važno da ih Marko sasluša i ozbiljno shvati, ali ovoga puta ona nije htjela čuti što on ima reći.
Pokušao se nakon toga smiriti, zaboraviti i ne misliti na to. Pustiti da se odigra onako kako je moralo, da se zakomplicira pa da im može svima trljati na nos kako je bio u pravu.
Ali te noći vrtio se u krevetu, jer one vražje besmislene riječi motale su mu se i dalje po glavi.
Tako lijepo jutro… A ti si mi uspio pokvariti…. Sve pokvariš, uvijek….
Morao je ustati. A zatim je, ne mareći puno za buku i mogućnost da će probuditi ženu ili kćer, otišao u susjednu sobu koja je nekad pripadala dečkima i iz ormara izvukao kutiju.
Listao je stare fotografije, one iste koje su uklonili sa svih drugih mjesta u stanu. I zbog svega što je vidio osjećao je grižnju savjesti. Sve, od posjeta cirkusu i jahanja do prvog dana škole i zadnjeg zajedničkog ljetovanja prije nego što se njihov odnos pogoršao, sve što je na slikama vidio odzvanjalo je riječima koje je uputio sinu onog jutra kada je Ivan zadnji put pokušao s njim razgovarati.
”Tako lijepo jutro, a ti si mi i to uspio pokvariti…”
Brzo je poklopio kutiju i gurnuo je natrag u ormar, a onda se mahnito obukao, izjurio iz kuće, sjeo u auto i odvezao se do zgrade svoje bivše snahe. Bilo je pet ujutro kada je parkirao pred njezinim ulazom i odlučio je neprimjetan čekati Krešu, pratiti ga na putu prema školi ili pokušati razgovarati s njim.
Jutro je bilo jedno od onih prvih hladnih, jesenskih, a vrijeme je prolazilo sporije nego inače. Skrolao je po ekranu svog mobitela, ali ona prokleta rečenica i njezine varijante i dalje su mu se vrzmale po glavi.
Iz zgrade su najprije izašli Krešin mlađi brat s mamom, tako da se Vlado spustio najniže što je mogao u svom sjedalu kako ga ne bi vidjeli.
Sjedio je tako skvrčen brojeći u glavi njihove korake i tek kada je bio uvjeren da su odmakli dovoljno daleko vrlo je oprezno provirio. I tada je ugledao Krešu kako odlazi leđima okrenut od njega, tako da je izletio iz auta i počeo ga slijediti nezgrapno trčeći iza njega i skrivajući se iza parkiranih automobila.
Skrio se naposljetku iza kontejnera kada je Krešo skrenuo u kladionicu, a, iako u prvi tren nije o tome razmislio, kada ga je naposljetku otpratio do škole, konačno mu se sve posložilo u glavi i morao je sjesti na klupu.
Krešo je pratio sportske rezultate, to je znao, samo mu nikada nije bilo na kraj pameti da njegov lijeni unuk, za kojeg su svi drugi mislili da je takav, s njegovim novcem obilazi kladionice.
Odahnuo je, odlučan da će s njim porazgovarati o tome i prestati mu davati novac, ali već u idućem naletu shvatio je da se bori za dah grcajući u nekontroliranim suzama.
One riječi bile su njegove vlastite, to je bio njegov glas. Znao je to u tom trenutku, na toj klupi, nepogrešivo. A znao je i kome ih je uputio. Znao je tko je bio blijedi mladić koji mu je tada uputio bolan pogled i izašao iz stana i njegova života zauvijek.
– Tako lijepo jutro, a ti si mi ga uspio pokvariti – rekao je Vlado Ivanu tog jutra i ispratio ga iz vlastitog života zauvijek, ne davši mu priliku da potraži pomoć od svog oca, kojemu je, tako su svi govorili, bio miljenik.
Godinama poslije, Vlado je sjedio na klupi pred školom svog omiljenog unuka izoliran od svih, ponavljajući u glavi vlastite riječi i skupljajući snagu da ustane.
Ljudi su prolazili pokraj njega, tek tu i tamo bacajući pogled na uplakanog starca, no jedino što je on tada znao bilo je to da se onaj kojeg želi vidjeti više neće pojaviti.
