Ovogodišnji žiri Motovun film festivala bio je sastavljen od disidenata od kojih je većina glasala iz svojih privremenih domova u državama u koje su se sklonili od progona vlastitih zemalja. Jedna od onih koja je zbog festivala ipak uspjela doći do Motovuna, mlada je ukrajinska aktivistica Inna Ševčenko, najpoznatija kao osnivačica radikalne feminističke skupine Femen. U Motovunu je predstavila i film “Ukrajina nije bordel”.
Prije projekcije publiku ste zamolili da vam ne sude. Zašto ste odabrali te riječi?
Jer je redateljica Kitty Green prikazala samo jednu stranu priče o Femenu. Pristali smo raditi s njom jer nam je to bila prilika za neku vrstu osobne ispovijedi, no pokazalo se da je njena ideja o filmu bila drukčija od naše. Pod svaku je cijenu išla za skandalom, u čemu je i uspjela.
U filmu se prikazuje prilično šokantan dio povijesti Femena, u kojem ste djelovale kao patrijarhalna organizacija s muškim tiraninom na čelu. Kako je do toga došlo?
Nažalost, tako je. Upravo ono protiv čega se borimo dogodilo se i nama – jedan pomalo jeziv tip uspio se infiltrirati u pokret i sve nas izmanipulirati u trenutku kad smo bile slabe i uplašene. Uslijedila je duga borba unutar pokreta i brojni pokušaji da ga se riješimo, što Kitty nije pokazala i zbog toga kažem da je njen film jednostran. Danas je Femen međunarodna organizacija lišena bilo kakvog utjecaja likova poput Viktora. Možda i nije loše da je to napokon izašlo u javnost, da pokažemo kako se čak i vrlo politički osviještenim feministicama može dogoditi da se ne snađu pred muškom agresijom. Zamislite kako je onda prosječnoj Ukrajinki koja i ne zna što je feminizam.
Prije dvije godine pobjegli ste iz Ukrajine. Kakav je vaš status u matičnoj zemlji?
Režim je vrlo jasno poručio da nemamo što tražiti u Ukrajini. Zadnjih godina opresija je postala neizdrživa. Kamo god bismo krenule, za nama su hodala po dva-tri tajna agenta, što je suludo ako uzmete u obzir da smo mi tek djevojke koje prosvjeduju golih grudi. A boje nas se diktatori. Zašto? Zar su toliko slabi da im mi predstavljamo prijetnju? Sjetite se samo prosvjeda koji smo nas tri krhke i nimalo nasilne održale pred sjedištem KGB-a u Minsku, nakon čega su nas nepoznati muškarci oteli i 24 sata zlostavljali u jednoj šumi na granici Bjelorusije i Ukrajine. Tukli su nas, rezali nam kosu, skinuli do gola i prijetili silovanjem... U jednom su nas trenutku čak polili benzinom i mahali upaljačima oko naših tijela. Bile smo sigurne da ćemo umrijeti. A onda su nas samo ostavili usred ničega, uz poruku da se više nikad ne vraćamo. Gladne i gole satima smo hodale do prvog sela. Bilo je to jedno od najgorih iskustava u mom životu. Ali i trenutak u kojem sam shvatila da imamo moć uplašiti Lukašenka.
Je li to presudilo da potražite sigurnost u Francuskoj?
Čak i ne. Ali nedugo nakon toga održale smo u centru Kijeva prosvjed podrške kolegicama iz grupe Pussy Riot, i tu se sve zlo otvorilo. Ukrajinska vlast htjela je pokazati da nas se može riješiti jednako efektno kao i bjeloruska, i za nama je krenula prava potjera. Pobjegla sam preko balkona svojeg stana, pa na kolodvor, i više se nisam vraćala. Sad uviđam da je možda tako trebalo biti, jer da nemam politički azil u Francuskoj, ne bih mogla transformirati Femen u međunarodni pokret, niti bih mogla tu sjediti s vama i razmišljati o nekoj novoj stepenici u našoj borbi protiv političke opresije. Vidjet ćete, priča o Femenu tek je počela.
>> Nagrade filmovima dijeli žiri u egzilu
Jest, stvarno su uplašile Lukašenka! Tresu mu se gaće. Same sebi pridaju nekakvu važnost, a nitko ih ne doživljava. Obične besposlene glupače.