Poput bombe odjeknula je krajem prošloga tjedna neukusna šala redatelja Larsa von Triera na presici filmskoga festivala u Cannesu, na kojoj se u nekontroliranu baljezganju o vlastitim korjenima uspio deklarirati kao nacist i još izraziti “određeno suosjećanje” prema Hitleru.
Iako je od početka bilo jasno da je riječ samo o promašenoj provokaciji, šali koja je izmakla kontroli i prije nego što je do kraja izgovorena, direkcija festivala po hitnom je postupku udaljila danskog redatelja. Time je Von Trier postao prva osoba u povijesti Cannesa kojoj je zabranjeno približiti se manifestaciji u kojoj je jedna od najvećih atrakcija upravo njegov film!
Kap koja je prelila čašu
Ni 24 sata od “nacističkog” debakla, razmjeri skandala prešli su granice Europe. Argentinski distributer prvi je odustao od prikazivanja Von Trierove “Melankolije”. Još nekoliko svjetskih distributera najavilo je slične odluke.
I dok se redatelj već danima javno posipa pepelom, objašnjavajući kako definitivno nije nacist, dio filmske zajednice pita se je li ovo napokon bila kap koja je prelila čašu, konačan dokaz da Von Triera, već optuživanog za mizoginiju nakon filma “Antikrist” kojim je prije dvije godine šokirao Cannes, treba prepustiti psihijatrijskim ustanovama, a ne slaviti na crvenim tepisima?
Slična je sudbina na početku godine snašla i velikog dizajnera Johna Galliana nakon što je pijan u jednom klubu izjavio da “voli Hitlera”. Modna kuća Dior brzo ga je izbacila iz svojih studija, baš kao što je Von Trieru canneska direkcija zabranila povratak na festival.
Izraziti bilo kakve simpatije prema jednom od najvećih zločinačkih pothvata u povijesti nedopustivo je. Ne samo da je ideološki neprihvatljivo, takvi istupi povlače i medijske skandale koje velike kompanije/manifestacije pod svaku cijenu nastoje izbjeći.
Ironija ili govor mržnje?
Bez želje za opravdavanjem bilo kakvog koketiranja s nacizmom, ipak se treba zapitati - je li direkcija Cannesa u svojoj panici od lošeg PR-a otišla malo predaleko? Je li imperativ političke korektnosti pojeo zdravi razum koji bi trebao razlikovati ironiju od stvarnog govora mržnje kojeg je Europa i danas puna?
Nameće se pitanje - ako je festival u Cannesu zbog (slažemo se, neumjesne) šale spreman odreći se jednog od najvećih redatelja današnjice, zašto su lani dopustili potpisivanje peticije za spas Romana Polanskog, progonjena zbog pedofilskog zločina koji je i sam priznao?
Za razliku od Von Trierova ekscesa, u slučaju Polanskog i njegova seksualnog općenja s 13-godišnjakinjom definitivno se nije radilo o šali. No čini se da je u Cannesu važno samo preskočiti Hitlera. Za druga će se nedjela lakše naći opravdanje.
pipci bagre ćifutske se nalaze posvuda...