Katkad, kad doživiš ili vidiš nešto stvarno stvarno, poželiš se prestati pretvarati. Osjetiš se kao idiot, kao šarlatan. Poželiš pobjeći od svih neistina, koliko god prostodušne i bezazlene bile, ili od nečeg ozbiljnijeg kao što je, primjerice, brak. Upravo se to meni dogodilo.
Kada se uhvatiš kako zavidiš drugima na raspadu braka, moraš znati da je i tvoj u banani. Tako sam se ja osjećala proteklih nekoliko mjeseci, u onom čudnom stanju kada istodobno znaš i ne znaš što se događa. Jednom kad se brak raspao, shvatila sam da sam oduvijek znala da ne valja. Dok sam bila u braku, povremeno bih osjetila sreću i općeniti optimizam. I premda je optimizam sjeme mnogih velikih pothvata, čežnja za boljim sutra sama po sebi nije dobar temelj za brak. Ali incident, koji sam počela nazivati „iskustvom sa Simonom Conwayem”, otvorio mi je oči. Svjedočila sam jednom od najstvarnijih prizora u svojem životu i poželjela okončati pretvaranje, postati stvarna te živjeti iskreno i pošteno.
Moja sestra Brenda vjerovala je da je za raspad mojega braka kriv posttraumatski stresni poremećaj i preklinjala me da potražim psihološku pomoć. Obavijestila sam je da već primam psihološku pomoć jer već neko vrijeme propitujem samu sebe. Na neki način, to je bila istina. Simon je samo ubrzao neizbježnu epifaniju. Naravno da to nije bilo ono što je Brenda imala na umu jer je mislila na pomoć školovanoga stručnjaka, a ne pijano trabunjanje uz bocu vina u njezinoj kuhinji, u ponoć, usred radnoga tjedna.
Moj muž Barry u kriznim je trenutcima bio pun razumijevanja i podrške. I on je vjerovao da je moja nenadana odluka popratna pojava pucnja iz pištolja. Ali kada je shvatio da sam ozbiljna – kad sam spakirala svoje stvari i iselila iz našega doma – brzo je prešao na uvrede. Ne krivim ga, premda nisam debela niti sam to ikada bila, a i sa zanimanjem sam ustanovila da mi je njegova majka mnogo draža nego što on misli. Razumjela sam zbunjenost i nevjericu ljudi oko sebe. Za njih je velikim dijelom bilo odgovorno moje uspješno prikrivanje nezadovoljstva, a u još većoj mjeri moj izbor trenutka.
Te večeri, nakon „iskustva sa Simonom Conwayem“, nakon što sam shvatila da je vrisak od kojega se ledi krv u žilama dopro iz mojih usta te nakon što sam drugi put nazvala policiju pa dala službenu izjavu za dosje i popila čaj s previše mlijeka iz stiroporne čaše, kupljen u obližnjem EuroSparu, odvezla sam se kući i učinila četiri stvari. Prvo sam se istuširala ne bih li sprala sa sebe onaj prizor. Drugo, prelistala sam već pohaban primjerak priručnika Kako ostaviti muža (a da ga ne povrijediš). Treće, probudila sam ga s kavom i prepečencem da ga obavijestim kako je naš brak gotov i, četvrto, kad me nastavio ispitivati, spomenula sam da sam gledala kako si čovjek puca u glavu. Kad bolje razmislim, Barry se detaljnije raspitivao o pucnjavi nego o svršetku našega braka.
Njegovo me ponašanje nakon tog trenutka zaprepastilo, a jednako me zateklo i vlastito zaprepaštenje, jer sam smatrala da sam dobro načitana o takvim stvarima. Učila sam za taj veliki životni ispit čitajući u literaturi o tome kako bismo se nas dvoje mogli i trebali osjećati ako ikada odlučim okončati brak – samo da se pripremim, da budem svjesna, da ocijenim jesam li ispravno odlučila. Imala sam razvedene prijatelje i mnoge sam večeri provela slušajući povjeravanje obiju strana. Ali nikada ne bih pomislila da će se moj muž pretvoriti u muškarca u kakvog se pretvorio, kao da mu je netko presadio novu osobnost, hladnu i pakosnu, ogorčenu i zlonamjernu. Stan koji je uvijek bio naš odjednom je postao njegov. Nije mi dopuštao da u njega kročim nogom. Automobil koji je bio naš sada je postao njegov i odbijao ga je dijeliti sa mnom. Činio je sve u svojoj moći da zadrži sve što je nekoć bilo naše. Čak i stvari koje nije želio. To je doslovan citat. Da smo imali djece, uzeo bi skrbništvo i nikada mi ne bi dopuštao da ih vidim. Bio je nepopustljiv oko aparata za kavu, posesivan oko šalica za espreso, maničan oko tostera i održao je bijesnu tiradu o čajniku. Dopustila sam mu da pošizi u kuhinji a zatim i u dnevnoj sobi, spavaćoj sobi, čak i kad je ušao za mnom u zahod da bi urlao na mene dok piškim. Nastojala sam ostati strpljiva i obzirna. Oduvijek sam bila dobro rame za plakanje pa mi ga nije bilo teško saslušati, ali objašnjavanje mi je bilo slabija strana, a i iznenadilo me što očekuje tolika objašnjenja. Duboko u sebi bila sam uvjerena da na naš brak gleda kao ja, ali je toliko povrijeđen time što sam ja to učinila njemu da je zaboravio kako je bilo trenutaka kada smo se oboje osjećali zatočeni u nečemu što je od početka bilo na krivim nogama. No, bio je srdit, a srdžba nam često onemogućava da saslušamo stvarnost, bar u njegovu slučaju, pa sam čekala da minu njegovi napadaji bijesa, u nadi da ćemo jednom moći o svemu iskreno porazgovarati.
Znala sam da postupam iz dobrih pobuda, ali bol u srcu zbog toga što sam mu učinila gotovo mi nije dala živjeti. To i činjenica da nisam uspjela spriječiti Simonovo samoubojstvo bili su mi veliko breme na plećima. Mjesecima nisam mirno spavala, a sada mi se sve činilo da tjednima uopće ne spavam.
– Oscare. – rekla sam klijentu koji je sjedio u naslonjaču s druge strane mojega radnoga stola. – Vozač autobusa ne radi vam o glavi.
– Radi. Mrzi me. A vi to ne znate zato što niste vidjeli ni njega ni poglede koje mi dobacuje.
– Zašto mislite da je vozač autobusa tako raspoložen prema vama?
On slegne ramenima. – Čim se autobus zaustavi, otvori vrata i prostrijeli me pogledom.
– Kaže li vam nešto?
– Ako se ukrcam, ništa. Ali ako ne uđem, nešto gunđa.
– Katkad se ne ukrcate?
On zakoluta očima i zagleda se u svoje prste. – Katkad moje sjedalo nije slobodno.
– Vaše sjedalo? To mi je novost. Kakvo sjedalo?
Oscar uzdahne i prizna, znajući da je uhvaćen na djelu: – Čujte, svi u autobusu zure, dobro? Ja sam jedini koji uđe na toj postaji pa svi bulje. A budući da svi bulje u mene, uvijek sjedim na sjedalu iza vozača. Znate, onom okrenutom postrance tako da gleda prema prozoru? Izgleda kao prozorska klupica, zaklonjena od ostatka autobusa.
– Tamo se osjećate zaštićeno.
– Savršeno je. Na tom bih sjedalu mogao sjediti cijelim putem do grada. Ali nekad ondje sjedi jedna djevojka, djevojka s posebnim potrebama, koja sluša iPod i pjeva Steps tako da se ori cijeli autobus. Kad je ona tamo, ne mogu se ukrcati jer me ljudi s posebnim potrebama ispunjavaju nelagodom i moje je sjedalo zauzeto, razumijete? A dok se autobus ne zaustavi, ne mogu vidjeti je li djevojka tamo. Zato prvo provjerim je li sjedalo slobodno, a ako ga je ona zauzela, siđem s autobusa. A vozač me mrzi.
– Koliko to već traje?
– Nemam pojma, nekoliko tjedana?
– Oscare, znate što to znači. Morat ćemo iznova.
– Jao meni. – Oscar skrije lice u dlanove i klone sve do koljena. – Ali već sam bio na pola puta do grada.
– Pazite da svoju pravu strepnju ne pretočite u još neki strah. Hajde da se s ovime odmah uhvatimo u koštac. Dakle, sutra ćete se ukrcati u autobus. Sjest ćete na bilo koje slobodno sjedalo u autobusu i ostat ćete ondje jednu stanicu. Onda ćete sići s autobusa i pješke se vratiti kući. Sutradan, u srijedu, ući ćete u autobus, sjest ćete bilo gdje, odvesti se dvije stanice i otpješačiti kući. U četvrtak ćete se voziti tri stanice, a u petak četiri, jasno? Morate napredovati malo-pomalo, sitnim koracima, i na koncu ćete uspjeti.
Nisam bila sigurna koga u to uvjeravam. Njega ili sebe.
Oscar polako podigne lice. Bilo je blijedo kao kreč.
– Možete vi to. – blago sam mu rekla.
– Govorite kao da je to lako.
– Vama nije, razumijem. Radite na tehnici disanja. Ubrzo će vam postati lakše. Moći ćete ostati u autobusu sve do grada, a strah će zamijeniti ushit. Najgori trenutci ubrzo će postati najsretniji zato što ćete svladati goleme izazove.
Nije djelovao uvjereno.
– Vjerujte mi.
– Vjerujem vam, samo se ne osjećam dovoljno hrabro.
– Hrabar nije čovjek koji ne osjeća strah, nego onaj koji ga nadvlada.
– To je iz jedne od ovih vaših knjiga? – pokaže glavom moje uredske police pretrpane priručnicima za samopomoć.
– Nelson Mandela. – odvratila sam sa smiješkom.
– Šteta što radite u agenciji za zapošljavanje. Bili biste izvrsna psihologinja. – reče ustajući.
– Da, pa, činim to radi nas oboje. Uspijete li ostati u autobusu duže od četiri stanice, otvorit će vam se mnogo šira paleta radnih mjesta. – Pokušala sam zatomiti napetost u glasu. Oscar je bio vrhunski kvalificirano znanstveničko čudo od djeteta kojemu bih lako mogla pronaći posao, štoviše, to sam već tri puta učinila, ali zbog problema s vožnjom, izbor radnih mjesta bio je ograničen. Pokušala sam mu pomoći da svlada strahove kako bih mu napokon mogla pronaći posao na kojem će se svaki dan pojaviti. Bojao se učiti voziti, a ja mu nisam mogla postati još i učiteljicom vožnje, no bar se pristao suočiti sa strahom od javnoga prijevoza.
Bacila sam pogled na sat iza njegova ramena. – Dobro, dogovorite s Gemmom naš termin za idući tjedan i jedva čekam čuti kako napredujete.
Čim su se vrata za njim zatvorila, zbacila sam smiješak s lica i pretražila police s jednom od svojih zbirki priručnika Kako... Klijenti su se divili brojnosti mojih knjiga, a ja sam vjerovala kako sam upravo ja zaslužna za opstanak male knjižare u vlasništvu moje prijateljice Amelije. Te su knjige za mene bile svete moja instant-rješenja kad god bih se izgubila ili zatrebala rješenje za nekog nesretnog klijenta. Proteklih deset godina sanjala sam o tome da sama napišem takav priručnik, ali nikada nisam stigla dalje od sjedanja za radni stol i uključivanja računala, spremna i nabrijana na pripovijedanje svoje priče, da bih na koncu ostala samo buljiti u bijeli zaslon i bljeskavu ikonu, a praznina preda mnom zrcalila je stanje mojeg kreativnog naboja.
Moja sestra Brenda tvrdila je da me više zanima ideja pisanja knjige nego samo pisanje, jer bih u protivnom jednostavno pisala, iz dana u dan, sama, radi sebe, bez obzira na to hoće li to jednom postati knjiga ili neće. Rekla je da pisac osjeća neodoljiv poriz za pisanjem, imao ideju ili ne, imao računalo ili ne, imao papir i olovku ili ne. Njegovu žudnju ne određuje marka i boja kemijske niti prava količina šećera u bijeloj kavi − sve sitnice kakve su mi odvraćale pozornost i kočile mi kreativnost kad god bih sjela pisati. Brenda me je često obasipala takvim jeftinim lekcijama, ali strahovala sam da je, za promjenu, možda dobro uočila. Željela sam pisati, ali nisam znala jesam li to u stanju pa sam se bojala da ću, jednom kad pokušam, ustanoviti da nisam. Mjesecima sam spavala s priručnikom Kako napisati uspješan roman na uzglavlju, ali nijednom ga nisam otvorila, bojeći se da će moja nesposobnost da slijedim navedene korake značiti kako nikada neću napisati roman, pa sam ga stoga skrila u noćni ormarić, privremeno parkiravši taj san u garažu, dok ne svane pravi trenutak.
Napokon sam na polici pronašla što sam tražila. Kako otpustiti zaposlenika u šest koraka (s ilustracijama).
Nisam sigurna da su mi ilustracije pomogle, ali pokušala sam stojeći pred zrcalom u kupaonici oponašati zabrinut izraz na zaposlenikovu licu. Pročitala sam natuknice na samoljepivom papiriću na unutrašnjoj naslovnici, još nesigurna jesam li dorasla izazovu. Moja tvrtka, Agencija za zapošljavanje Rose, djelovala je četiri godine i zapošljavala četiri osobe, a tajnica Gemma svima nam je pomagala da funkcioniramo. Nisam je željela otpustiti, ali sam na to bila prisiljena povećanim financijskim pritiskom. Baš dok sam čitala natuknice, začulo se kucanje na vratima nakon čega je odmah ušla Gemma.
– Gemma. – pisnula sam i kao pravi krivac petljala s knjigom pokušavajući je skriti od nje. Dok sam je gurala na ionako pretrpanu policu, kliznula mi je iz ruke pa poletjela preko poda i tresnula točno Gemmi pod noge.
Gemma se zahihotala i podignula knjigu. Primijetivši naslov, zacrvenila se. Kada me pogledala, licem su joj preletjeli iznenađenje, strepnja i zbunjenost. Otvarala sam i zatvarala usta, premda riječi nisu izlazile, nastojeći se sjetiti redoslijeda kojim bih prema priručniku trebala priopćiti novost, ispravnih formulacija, primjerenih izraza lica, naputaka: jasnoća, suosjećanje, bez previše osjećajnosti, komunikacija sa žarom ili bez žara? Ali to je predugo trajalo pa je Gemma već sama sve shvatila.
– E, bar vam je napokon pomogla jedna od tih vaših glupih knjiga. – reče Gemma, a oči su joj se napunile suzama kad mi je tutnula knjigu u ruke, okrenula se, dohvatila torbicu i izjurila iz ureda.
Željela sam propasti u zemlju od srama, ali svejedno me uvrijedilo što je naglasila riječ napokon. Živjela sam prema tim knjigama. Palile su.
– Maguire. – obrecnuo se neljubazan glas na drugome kraju veze.
– Detektive Maguire, ovdje Christine Rose. – Začepila sam prstom uho da utišam telefon na tajničkom stolu čije je zvrndanje odjekivalo kroza zid. Gemma se još nije vratila nakon što je neki dan izjurila, a budući da nisam uspjela okupiti suradnike na dogovor o raspodjeli Gemminih dužnosti, moji kolege Peter i Paul odbijali su obavljati posao nepošteno otpuštene osobe. Svi su bili protiv mene, koliko god im puta ponavljala da je bila riječ o nesporazumu. Opravdanje „nisam je kanila otpustiti... danas“ nije baš najbolja obrana.
Jutro je bilo totalna katastrofa. Ali premda je bilo očito da bih trebala zadržati Gemmu − bila sam uvjerena da mi Gemma upravo to pokušava dokazati − stanje na mojem bankovnom računu s time se nije slagalo. I dalje sam morala otplaćivati pola hipoteke na Barryjev i moj stan, a od tog mjeseca morala sam pljunuti i dodatnih šesto eura stanarine za jednosobni stan čekajući da nas dvoje poravnamo račune. Budući da ćemo morati prodati stan koji nitko ne želi za neku cijenu od koje nijedno od nas neće moći živjeti, pretpostavljala sam da ću još dugo nagrizati ušteđevinu. U skladu s onom da „glad ne pita tko je hrani“, Barry se već bacio na moju zbirku nakita, probirući sve što mi je ikada darovao i to prisvajajući. Upravo me ta poruka na automatskoj sekretarici probudila toga jutra.
– Da? – odgovorio je Maguire, nimalo oduševljen što me čuje, ali iznenadilo me što mi je uopće zapamtio ime.
– Zovem vas već dva tjedna. Ostavljala sam vam poruke.
– Dobio sam ih, zakrčile su mi govornu poštu. Nema razloga za paniku. Nećete imati problema.
To me izbacilo iz tračnica. Nije mi niti palo na pamet da bih mogla imati problema. – Nisam vas zato zvala.
– Ne? – glumio je iznenađenje. – Naime, još mi niste objasnili što ste radili u napuštenoj stambenoj zgradi u jedanaest sati navečer.
Šutjela sam razmišljajući o njegovim riječima. Gotovo svi koje poznajem pitali su me isto, a oni koji nisu pitali bjelodano su nagađali, ali ja nikomu nisam odgovorila. Morala sam brzo promijeniti temu prije negoli to ponovno pokuša istjerati na čistac.
– Zvala sam da vas pitam za podatke o Simonu Conwayu. Zanimalo me kada će biti pogreb. U novinama nisam pronašla obavijest. Ali već su prošla dva tjedna, što znači da sam ga propustila. – Pokušala sam suzbiti razdraženu notu u glasu. Zvala sam ga jer su mi trebali podatci. Simon je u mojem životu ostavio golemu rupu, a u mojoj glavi bezbroj pitanja. Znala sam da neću imati mira dok ne doznam sve što se dogodilo i sve što je rečeno nakon onoga dana. Željela sam kontakte njegove obitelji kako bih im mogla prenijeti sve lijepo što je rekao o njima, o tome kako ih strašno voli i kako njegovi postupci nemaju veze s njima. Željela sam ih pogledati u oči i reći im da sam učinila sve što sam mogla. Da ublažim njihovu bol ili vlastito grizodušje? Zašto ne bih željela jedno i drugo? Nisam željela ispasti očajnica pa Maguireu izravno postaviti ta pitanja, znajući usto da mi ionako ne bi odgovorio, ali nisam mogla samo tako podvući crtu pod ono što sam doživjela. Željela sam i trebala još.
– Dvije stvari. Prvo, ne biste se trebali toliko uživljavati u sudbinu žrtve. Već sam dugo u ovoj igri i...
– Igri? Čovjek si je pucao u glavu pred mojim očima. Za mene to nije igra. – Glas mi je prepukao, što sam shvatila kao znak da ušutim.
Zavladala je tišina. Lecnula sam se i prekrila lice. Uprskala sam. Pribrala sam se i pročistila grlo. – Halo?
Očekivala sam neki dosjetljiv odgovor, nešto cinično i hladno, ali to nisam dočekala. Glas mu je postao blag, a pozadinski šumovi oko njega su utihnuli pa sam se pobojala da su se svi ukipili da me čuju.
– Znate da ovdje imamo ljude kojima se možete obratiti nakon takvog događaja. – reče, za promjenu nježan. – Rekao sam vam to već one večeri. Dao sam vam posjetnicu. Imate li je još uvijek?
– Ne trebam se ja nikomu obratiti. – srdito sam odvratila.
– Kako god vi kažete. – Maguire odustane od glume dobričine. – Čujte, kao što sam vam govorio prije nego što ste me prekinuli, nema podataka o pogrebu. Nije bilo pogreba. Ne znam tko vam je čime punio glavu, ali to su bljezgarije.
– Kako to mislite?
– Bljezgarije, neistine.
– Ne, nisam na to mislila. Nije bilo pogreba?
Zvučao je očajno, kao da mi mora objasniti nešto što je njemu jasno kao dan.
– Nije umro. Bar ne još. U bolnici je. Doznat ću gdje. Javit ću bolnici da vas prime. Ali u komi je pa se nećete baš napričati.
Sledila sam se, ostavši bez teksta.
Zavladala je duga tišina.
– Još nešto? – Opet je bio u pokretu jer sam čula da je zalupio vrata i vratio se u sobu gdje je vladao glasan žamor.
Polako tonući u naslonjač, pokušavala sam oblikovati bar jednu misao.
Katkad, kad svjedočiš čudu, povjeruješ da je ama baš sve moguće.
