Podvukavši crtu pod proteklu godinu, nekoliko u svjetskim
okvirima važnih medija istaknulo je Daft Punk kao povratnike godine, a
njihovu turneju “Alive 2007” proglasilo najvećim
koncertnim spektaklom. Općenito, gotovo sve koncertne recenzije
francuskog dvojca unazad godinu dana graniče s potpunom ekstazom, a
Thomas Bangalter i Guy-Manuel de Homem-Cristo ponovno su u
središtu interesa i zbog nekoliko dodatnih razloga: tu je
eksplozija dance-punka, nu-ravea i srodnih žanrova koja je na
površinu iznijela ne samo sjajan album LCD Soundsystema nego
i nove snage (i u neku ruku njihove nasljednike) kao što su
Justice, Simian Mobile Disco ili New Young Pony Club, kao i megahit
Kanyea Westa “Stronger” koji za podlogu
upotrebljava upravo jednu od najvećih uspješnica Daft Punka.
Kako je, dakle, dvojac pod robotskim maskama koji su mnogi otpisali
još prije dvije godine, nakon neuspjelog albuma
“Human After All”, i koji je donedavno bio na rubu
razlaza ponovno postao toliko velik, čak veći i priznatiji nego ikada?
Kako mogu biti čašćeni epitetima “ambasadora
dancea u mainstreamu” i povratnika godine ako uopće nisu
snimili ni nov studijski album?
Sve što trebate napraviti da biste dobili odgovor na to
pitanje jest posjetiti YouTube i pogledati bilo koji od postavljenih
spotova s turneje “Alive 2007”, a internet je
doslovce zatrpan tim sadržajima. S količinom struje koja se eventualno
može naći još samo u laboratorijima NASA-e, sa 11 tona
koncertne opreme skrivene u gigantskoj piramidi, dvije male glave
skrivene iza sjajnih metalnih kaciga 19 su mjeseci zaredom priređivale
partyje kakve svijet ne pamti.
Ispremiješavši i razloživši sve svoje
stvari, od najvećih hitova s antologijskih albuma
“Homework” i “Discovery” do
najgorih trenutaka s posljednje ploče, Daft Punk sve su zakuhali u
suludo visokoenergetsku smjesu koja je zasjala na sasvim nov način,
privukavši partijanere, rockere i mnoge druge.
– Naša glazba uvijek je bila mješavina,
podjednako inspirirana rock bandovima poput Stoogesa, Stonesa i AC/DC,
koliko i disco izvođačima. Glazba je doživjela segregaciju u
osamdesetima, ali već tijekom devedesetih rock klinci počeli su
pokazivati interes za elektroniku.
Bilo je i još uvijek ima i obratnog snobizma, kada ljudi
slušaju samo elektroniku, a rock ne, a mi smo uvijek
pokušavali prevladati tu segregaciju i stvarati glazbu izvan
uvriježenog establišmenta. Za današnju generaciju
valjda je normalno da voli sve vrste glazbe, ali za nas je
“Fight For Your Right to Party” uvijek značilo puno
više u smislu slobode, pogotovo u situaciji kada je plesna
glazba lišena svake kontroverze i revolucionarnosti
– priča Bangalter znojeći se ispod metalne maske za koju kaže:
– Maske su za nas također simbol slobode, one nas oslobađaju
vlastitog identiteta, a publici poručuju da nije važan DJ, nego glazba
i njezina poruka.