Kada je polovicom 19. stoljeća pisao svoju “Gospođu Bovary” (objavljenu 1856.), Gustave Flaubert kao da je imao kristalnu kuglu ili vremenski stroj. Njegova junakinja pripadnica je našeg plitkog i površnog vremena u kojem ljude i odnose trošimo kao da smo ih našli na polici obližnje samoposluge kamo ih i vraćamo na samu naznaku bilo kakvog problema. Tu i takvu Emmu Bovary (iz 21. stoljeća) pročitali su redatelj Saša Božić i autorica Ivana Sajko, koja ju je iznova napisala po motivima slavnog romana. Autori nam jasno poručuju: “Svi smo mi Emma Bovary” i upravo time počinju predstavu Dramskog kazališta Gavella.
Svi su glavni sastojci priče tu: gospođa Bovary dokona je domaćica udana za pogrešnog muškarca, žena koja čezne za fatalnom ljubavi, ona koja vjeruje u strast kakvu nam nude stihovi pop-klasika, a praznine u sebi (kako one emocionalne tako i one duhovne) puni konzumerizmom te u konačnici odabire smrt zbog dugova, a ne zbog ljubavi. Oko nje su, zapravo nasuprot njoj, muškarci – muž, ljubavnici, susjedi, svećenik. Za sve njih ona je i manje od objekta, tek tijelo, nevažno, lako za odbaciti.
Ivana Sajko u Emmi Bovary prepoznaje simbole današnjice, sudbinom te junakinje upozorava na živote koje danas živimo, u potrazi za lažnim sjajem i senzacijama koje ne postoje. Saša Božić tome dodaje neke od svojih stalnih autorskih preokupacija, nastavlja svoje istraživanje glazbe i pokreta. Njihova “Gospođa Bovary” tako je i Bowiejeva “China Girl” i Meryl Streep koja u “Mostovima okruga Madison” čeka svoj fatalni susret... Dobro poznat klasik ovdje je transponiran u teme i simbole današnjice, definitivno blizak i nekim novim klincima koji možda zalutaju u kazalište u potrazi za lektirnim naslovom, odlična predstava koja suvereno spaja dramsku radnju sa svojevrsnim komentarima te iste radnje, uz obilje poznatih pop-hitova koji su ovdje moćan simbol prazne forme kojom smo zamijenili prave sadržaje. Scenski je pokret ovdje nevjerojatno važan, a autorica mu je Petra Hraščanec. U dobrom dijelu predstave ono što se zbiva u pozadini vidimo tek djelomično, skriveno iza napola spuštenog zastora, i to su trenuci u kojima glumci postaju i plesači, bosi da bi njihova stopala naglasila tu vrtnju oko ženskog tijela koja mora biti pobijeđena.
Ansambl Gavelle hrabro je oživio drukčiju Emmu Bovary. Maestralno je igra (i pjeva) Jelena Miholjević ističući putenost i izgubljenost žene koja živi (i umire) za ljubav, ne znajući ni sama kakvu. Muškarce oko nje predvodi Igor Kovač kao Charles Bovary, a u neobičnoj kombinaciji glume, plesa i pjesme oko Emme su Sven Medvešek, Nikola Baće, Ivan Grčić te posebno dojmljivi Franjo Dijak i Filip Križan.
Predstava je vrlo losa, dosadna i besmislena! Zao mi je svih buducih gledatelja koji ce nasjesti na njen naslov, ocekujuci dramatiziran klasik! Buduci da vjerojatno vise ne postoje Flaubertova autorska prava, Ivana Sajko je bez problema mogla čopiti naslov djelaa i tako zavarati mnoge naivce! Dojam koji predstava ostavlja je MUČNINA, praznina, besmisao i želja da se sto prije zaboravi tih sat i pol uludo potrosenog vremena! jedino sto zbilja vrijedi jest glazba i glas/pjev jelene miholjevic!!! Ostalo je PRETENCIOZNO PRESERAVANJE!