Kada se udruže dramsko i satiričko kazalište, nije jednostavno naći djelo koje će i jednom i drugom omogućiti da ostane "svoj na svome". Pokazalo se da je "Kralj Ubu" Alfreda Jarryja podatan i za takav pothvat, posebno kada se kroz njega govori o svijetu u kojem danas živimo. Takva je predstava "Kralj Ubu", koju smo premijerno vidjeli u subotu, u koprodukciji Satiričkog kazališta Kerempuh i Dramskog kazališta Gavella. Suradnja je to od koje profitiraju oba kazališta dok Gavella još čeka povratak na svoju scenu nakon dugotrajne poslijepotresne obnove zgrade i gradnje manje scene.
Ovog puta djelo, koje je praizvedeno 1896. i koje se smatra pretečom umjetničke avangarde 20. st., služi kao temelj za priču. Redatelj Miran Kurspahić i dramaturginja Rona Žulj, koji su i adaptirali tekst, koriste činjenicu da je Jarry imao tek 23 godine kada je predstavio "Kralja Ubua". Skidaju mu još pokoju godinicu i on je iznova gimnazijalac pseudonapredne gimnazije.
I on sa svojim razredom, predvođen profesorom koji zbog pedofilije ne smije raditi s djecom, postavlja "Kralja Ubua". Kazališni čistunci reći će da je ostalo premalo od temeljnog djela, a šekspirolozi će se zgroziti zbog umetnute scene iz "Hamleta", ali, začudo, ovdje sve to jako dobro funkcionira. Štoviše, predstava je lucidna, zabavna, njezine provokacije i satirički ubodi (počevši od dva majmunčića Zorana i Andreja koji su u Bruxellesu na razmjeni, i to zato što taj isti Bruxelles nije želio Srbe), odlično ocrtavaju svijet u kojem živimo, a u kojem traje histerija oko kojekakvih korektnosti.
Tako je i tata Ubu ovdje roditelj koji ne rađa Ubu, a to je samo djelić stvarnosti na koji se priča referira. Ima ovdje i transrodnosti, posvajanja djece (ali ne preko Zambije), Srba, Židova, francuske udovice čiji je suprug i otac njezina sina pao kao branitelj pa sada oni nemaju novca, ali imaju neke životne pogodnosti, lažnog inzistiranja na jednakostima, kulture odbijanja, histerije oko gozbe s mesnim menijem, ruskih medvjeda i ruskih careva koje, naravno, glume učenici Srbi... Sve tabu teme ovdje su izložene do krajnosti, od korektnosti nije ostalo ništa – a strop kazališta i dalje stoji.
Treba Kurspahiću priznati da je podjednako satiričan i prema kazalištu samome, kao i to da i taj sloj priče odlično provlači kroz svoj razred i pokušaj bavljenja kazalištem, pa mu je tako izuzetno duhovita scena sječe plemstva, kada Ubu nasrće na voće, povrće i jednu (valjda od tofua) kobasicu. Pokazujući kako cenzura zbog tih uzvišenih ideala u koje se kune suvremeni svijet, iako posve licemjerno u njih ne vjeruje, uništava "Kralja Ubua", autori zorno pokazuju kako našim svijetom vlada borba za moć, za vlastiti džep i što višu poziciju. Sve je u brzom tempu i odličnim glumcima.
Odličan je Borko Perić u naslovnoj ulozi, a na istoj mu energetski visokoj razini pariraju urnebesno zabavni Enes Vejzović, Marko Petrić kao sam Jarry, ali i Barbara Nola, Amar Bukvić (dajte mu da igra Hamleta), Sven Šestak i Nela Kocsis. I tako je "Kralj Ubu" predstava koju svako treba vidjeti.
