Najčudnije nakon svega bilo je vidjeti ljubavne parove koji su poslije premijere “Ponovnog ujedinjenja dviju Koreja”, drame suvremenog francuskog dramatičara Joëla Pommerata, Gavellu napustili držeći se za ruke. Vidjeli smo, naime, bespoštednu analizu ljudskih odnosa koja dokazuje da ljubav ne postoji. Teza autora glasi: to je tek ljudska iluzija, neuspješan način na koji svatko od nas pokušava komunicirati sa svijetom koji ga okružuje.
Promišljene analize života
Lako mu je vjerovati jer pred nama je sjajno napisana drama, satkana od kratkih epizoda u kojoj pedesetak različitih likova priča svoju priču na temu, kako bi rekao redatelj Paolo Magelli: kada ljubavi nema, svijet je strašno mjesto, a kada je ima, postaje još strašnije. Taj strašni svijet redatelj i dramaturginja Željka Udovičić Pleština naglašavaju uvodeći u predstavu još jedan lik. To je sam Isus Krist. Na samom početku priče postavljaju scenu posljednje večere, a dok likovi dižu čaše i nazdravljaju životu, smrti i ljubavi, jasno je da slijedi muka na Golgoti.
Voljeli ili ne voljeli, posve je nevažno! Život je pakao, ljubav tek naša uobrazilja. I posve neobično, dok gleda tu istinu, publika se smije. Ne s mukom. Smiješan je svećenik (u leopard tangama s ogromnim križem na golim grudima) koji se dolazi oprostiti od prostitutke jer sreo je drugu ženu, urnebesno je smiješan mladoženja za kojeg u trenutku vjenčanja doznajemo da je “obradio” sve sestre u obitelji... Naravno, neke su priče i više nego tragične: samoubojstvo zbog razvoda, žena izgubljena u Alzheimeru koja zbog bolesti ne prepoznaje supruga s kojim ima dvoje djece, par koji za izlazak angažira bejbisitericu za čuvanje djece koju nema... Tek naoko to su apsurdne priče, ali zapravo su duboko promišljene analize ljudskih života. I to ne samo našeg današnjeg već svagdašnjeg. Stoga Krist ovdje nije tek puka dosjetka.
Brz ritam predstavu čini lako gledljivom, a pitanja i dileme koje postavlja odjekuju u gledatelju. Magelli je odlično odabrao glumce, i to ansambl u cjelini, ali i podjelom svake od pojedinih epizoda.
Precizno dozirana erotika
Također je vrlo precizno dozirao erotičnost jer, ruku na srce, bilo bi licemjerno dva i pol sata govoriti o ljubavi, a ne pokazati da nam za nju, uz srce i glavu, treba još pokoji organ. Kao i uvijek u Magellijevim predstavama, glumci daju sve od sebe, ali i pokazuju svoje novo lice. Barbara Nola sjajna je u svakoj epizodi, Ksenija Pajić miljama daleko od televizijskih rola, Jelena Miholjević erotična i razigrana na neočekivan način, dok Nataša Janjić osvaja ulogom neurotične sestre koja prekida vjenčanje. Ženski niz završavaju mlade snage: Tena Nemet Brankov i fizički predodređena za uloge krhkih djevojaka, rođenih da ih se zlostavlja uime ljubavi te sve sigurnija Petra Svrtan. Muški kvartet predvodi u svakoj priči drugačiji Enes Vejzović, a slijede ga Janko Rakoš, Igor Kovač i Ranko Zidarić koji ovdje postiže odličan omjer distancirane komike. Treba naglasiti da je dramu prevela Vanda Mikšić, scenu kreirao Lorenzo Banci, a kostime Marita Ćopo. Sve su to dobro promišljeni dijelovi novog Gavellina hita.
