Prema podacima Ujedinjenih naroda nešto malo manje od 520 milijuna gladnih i pothranjenih ljudi živi u Aziji, oko 257 milijuna ih je u Africi, a 39 milijuna ljudi u Južnoj Americi i na Karibima živi s nedostatnim količinama hrane. Trenutačno nas na Zemlji ima oko 7,6 milijardi, a proizvodimo hrane za 20 milijardi ljudi. Kako je onda moguće da je, prema podacima UN-a, 2017. u svijetu bilo više od 820 milijuna ljudi koji su umirali od gladi ili pothranjenosti? Uz to, zabrinjavajuće je što UN navodi i da je broj gladnih i pothranjenih, pogotovo djece, u porastu već treću godinu zaredom. Riječ je o tome da hrana nije ravnomjerno raspoređena, da je u nekim zemljama ima na bacanje, a u drugima „ni za lijek”. Osvrnemo li se samo na Europu, podaci i statistike također su loši.
Umjetnici moraju reagirati
Studija koju je u 2018. provelo Sveučilište u Edinburghu pokazuje da godišnji troškovi bacanja hrane u Europskoj uniji iznose nevjerojatnih 143 milijarde eura, da se više od 50 milijuna tona voća i povrća proizvedenog u Europi svake godine baci. Paradoksalno je što se za tu bačenu hranu koristi oko 1,4 milijarde hektara zemlje da bi se uzgojila, te 250 kubnih kilometara vode za zalijevanje. Samo se u Hrvatskoj dnevno baci oko tisuću tona hrane, a na godišnjoj razini oko 400 tisuća tona, što je prema broju stanovnika od 70 do 90 kg hrane po osobi. U Europskoj uniji se ukupno godišnje baci oko 90 milijuna tona hrane. Poražavajuće je, pri tome, što u toj istoj Europi živi 125 milijuna siromašnih osoba ili onih na rubu siromaštva od kojih je 3,5 milijuna beskućnika. Ti šokantni podaci bili su i više nego dovoljan okidač za novu društveno angažiranu izložbu Umjetničkog paviljona „Neka jedu kolače?“ Jasminke Poklečki Stošić i Branka Franceschija koja se otvara 22. svibnja. Izabrali su radove 55 hrvatskih umjetnika, od kraja 19. st. do suvremenosti, koji korespondiraju s tematikom hrane, a sve ne bi li na taj način potakli svoju publiku da osvijeste taj globalni problem s njom povezan.
– Umjetnički paviljon je unatrag dvije godine počeo raditi društveno angažirane izložbe jer smatramo da trebamo živjeti sa suvremenošću te da i likovna umjetnost na nju treba reagirati kao što to rade teatar i dramski pisci. Počeli smo s izložbom „Šuma“ u okviru ciklusa Priroda, a kroz koju smo upozorili na vandalsku globalnu sječu šuma, dok ovom izložbom želimo javnosti, medijima i političarima koji upravljaju društvom i našim životima, skrenuti pozornost na problem vezan uz hranu iz kojeg Hrvatska nije isključena. Na jednoj strani su bogata društva u kojima se dnevno baca nekoliko stotina tisuća tona hrane, a na drugoj istovremeno siromašna društva u kojima ljudi umiru od gladi. Izložbom to ne možemo promijeniti, ali problem možemo osvijestiti – govori ravnateljica Umjetničkog paviljona Jasminka Poklečki Stošić.
Najstarija slika izložbe je „Rimljanka s narančama“ Vjekoslava Karasa nastala 1850-ih. Izložena su i druga imena velikih hrvatskih klasika poput Vladimira Becića, Miroslava Kraljevića i njegove „Djevojka s košarom povrća“ iz 1910., Juraj Plančić, Milivoj Uzelac i njegov „Autoportret s krastavcima“ iz 1920., Oskar Herman do velikih imena suvremene umjetnosti poput recimo Brace Dimitrijevića.
Dimitrijević je specijalno za ovu izložbu izradio instalaciju „Triptychos Post Historicus“ ili „Istočni grijeh“. Neka njeni detalji ostanu iznenađenje, ali mislim da će publika biti zadivljena tim radom baziranim na njegovu čuvenom triptihu „Post Historicus“ od prije desetak godina, a nalazit će se u rotondi Umjetničkog paviljona i izgledati začudno. Tu je i Mladen Stilinović i njegov rad „Za Marie Antoinette ‘68“, intervencija iz 2008. na ulici s kruhom u kojega su utisnuti kolači i kamene kocke, a dio izloška su i prave kremšnite koje ćemo mijenjati svakih nekoliko dana dok izložba traje. Siniša Labrović prisutan je s fotografijama njegova performansa „Recept“ iz 2012. na kojima beskućnici jedu grah, a on im drži govor. Tajči Čekada ima sjajnu dvokanalnu video instalaciju „Veprica/Vepar/Veprovina“ u kojoj su ona i golema veprica odjevene u vjenčanice. Tu su i Matko Vekić, Vlasta Delimar, Marijan Crtalić s videom u kojem mama kuha ručak dok ga on čeka izležavajući se na krevetu, a u prostoru kraj videa s lijeve strane poetiku naglašava Becićeva slika na kojoj majka doji dijete – kaže Poklečki Stošić.
Autori izložbe nadaju se da će njihova inicijativa potaknuti građanstvo da počnu razmišljati o problemu bacanja hrane i počnu doprinositi njegovu rješavanju počevši od sebe.
- Od trenutka kada kupujemo hranu treba osvijestiti trebaju li nam tolike količine koje kupujemo. Pa ako i kupimo previše, kad se suočimo s viškom da promislimo da tu hranu nekome doniramo jer i u Hrvatskoj postoje udruge koje se bave doniranjem hrane. Hrana je danas globalni problem jednak problemu otpada. Istražujući o ovoj temi posebno me zaprepastila spoznaja da se bace i tone potpuno zdrave hrane zbog prozaične činjenice da neki plodovi voća ili povrća naprosto ne odgovaraju veličini koju bi trebali imati po zadanim parametrima ili su recimo kvrgavi. Tako u Europi u smeću godišnje završi i 90 milijuna tona potpuno ispravne i iskoristive hrane – govori Poklečki Stošić.
Prisutna od paleolitika
Izložbu su naslovili dijelom rečenice koja se pripisuje francuskoj kraljici Mariji Antoaneti, koja je znamo živjela u raskoši dok je francuski puk gladovao. Rečenica „Ako nemaju kruha, neka jedu kolače“ zapravo fenomenalno odgovara temi jer ta njena izjava danas odzvanja možda više nego ikada. Što se pak tiče samog motiva hrane u vizualnoj umjetnosti, a koja je na ovoj izložbi nit koja povezuje sve autore, on je u njoj prisutan oduvijek.
– Hrana kao motivika prisutna je u umjetnosti od paleolitika kada su tadašnji umjetnici-lovci na zidovima pećinskih nastambi slikali motiv svojeg željenog ulova. Slijede antika i helenističko razdoblje iz kojeg je poznata legenda o antičkom grčkom slikaru Zeuxisu koji je živio u 5. st. pr. Kr., a po kojoj je naslikao dječaka s grozdom koji je bio toliko vjeran da su se ptice zalijetale ne bi li jele te naslikane bobe. No prava motivika kao poseban žanr mrtve prirode u slikarstvo ulazi početkom 17. st., a u Hrvatskoj od polovice 19. st., dakle od samog izbora s kojim smo krenuli i u ovu našu izložbu – kaže Poklečki Stošić.
Što se tiče kataloga izložbe u njemu su autori koncepta okrenuli stvar ‘naopako’ pa ne kreću s povjesničarsko-umjetničkim tekstovima već tekstovima znanstvenika koje su uključili u projekt a koji su, svaki na svojem području znanstvenog djelovanja, dali doprinos u pokušaju širega kulturološkog shvaćanja hrane u suvremenoj civilizaciji. Neki od njih su prof.dr. sc. Meri Tadinac, prof. dr. Aleksandar Štulhofer, dr. sc. Miljenko Ernoić, prof. dr. sc. Aleksandar Durman. Za trajanja izložbe do 7. srpnja, na temu hrane održat će i niz znanstvenih predavanja koja će se održavati u galeriji Arheološkog muzeja nadomak Umjetničkog paviljona.
