Upregao se i vukao Mercedes s jedne strane glavnoga osječkog trga na kojemu je i kip Ante Starčevića, stao je kod spomenika, obratio mu se i, kako nije bilo odgovora, odvukao je Mercedes na drugu stranu trga. Performans je to, ukratko, “Moj tata je najbolji na svijetu”, koji je multimedijalni umjetnik Siniša Labrović izveo nedavno u središtu Osijeka.
– Pitao sam ga zašto je sam i gdje su mu djeca, javljaju li se iz Dublina i Münchena, šalju li novac, zašto šuti i je li ga je sram, osjeća li krivnju, zašto je hladan i nepristupačan. Znam da je bio protiv spomenika i javnih počasti, zašto se nije pobunio, a to što je mrtav da mu nije isprika, da mi i inače volimo isprike. Pitao sam ga i što da mu poručim djeci ako ih sretnem po svijetu, a na kraju sam ga pozdravio na engleskom jeziku. Otac Domovine ostao je nijem, ukočen, sam i važan. Performans se nije ticao stvarnog lika i djela Ante Starčevića, koji zaslužuje poštovanje, nego njegova spomeničkog utjelovljenja u društvenosti koju bi on sam popljuvao i koja je izdaja onoga za što se borio – sažima Labrović svoje obraćanje “Ocu Domovine”.
Razlika između oca i tate
Polemizira, tako, i o semantičkoj razlici riječi “otac” i “tata”.
– Otac je riječ koja više pripada formalnoj i društvenoj sferi, imenuje onoga tko nas je biološki začeo, s kim imamo formalnu hereditarnu vezu. Tata je riječ intimnosti, svakodnevnog iskustva, uzajamnosti i nježnosti. U patrijarhalnim društvima ispunjene su autoritetom i često bespogovornom poslušnošću, znakovi su svete tradicije koju ne smijemo mijenjati, samo kopirati. Naravno, i u privatnoj i u javnoj sferi odnos temeljen na neupitnosti autoriteta često proizvodi konflikte, traume, degradaciju, laž i propadanje. U nas i „tate“ i „očevi“, posebno oni „domovine“, mogu biti surovi sociopati, zločinci bez trunka ljubavi i empatije, a da time više budu figure nedodirljivosti – nastavlja umjetnik.
Labrović je sa suprugom nedavno napustio domovinu i preselio se u Berlin. Razlozi su, kaže, privatni i profesionalni.
– Jedanaest godina veze i osam godina braka živio sam sa ženom koja je radila u školi, četiri sata vlakom daleko. U tih osam godina nismo je uspjeli prebaciti u Zagreb. Premda u zakonu postoji paragraf o „spajanju obitelji“, ali on „nije obvezan“, dakle, podložan je „dobroj volji“, duboko smo iskusili značenje „dobre volje“ u Hrvatskoj. Tu je i moje dvostruko iskustvo. Kao profesor hrvatskoga jezika 10 godina nisam uspio dobiti stalan posao u školi nakon što su mi iz Crkve poručili da ga neću ni dobiti jer sam 2000. godine liječio oštećeni spomenik partizanima u Sinju. Umjetničko preživljavanje moglo bi se metaforički prikazati ovim faktom: prije ljeta dobio sam ponudu iz MSU-a u Zagrebu, dakle nominalno naše „vodeće kuće“ za suvremenu umjetnost u Zagrebu, da u ljeto 2019. izvedem performans za 500 kuna bruto, honorar i produkcija. Također, i to malo institucija koje su bile „normalne“ polako okupiraju klerofašisti, zadnji slučaj Studentskog centra u Zagrebu, i te zadnje mišje rupe nestaju… I tako smo morali poslušati pouku koju nam cijelo vrijeme šapću – odjebali smo! – rezimira.
I dok se zbog iseljavanja naših građana u inozemstvo mnoge obitelji razdvajaju, oni su se, praktički, iselili da bi se spojili.
– Hrvatska se kune i u obitelj, i u tradiciju, kulturu, slobodu, vjeru, zajedništvo, Vukovar, da ne nabrajam dalje, a svaka od tih riječi sadržajno je potpuno pervertirana. Falsifikat služi dvjema svrhama: izvlačenju profita u prostoru razlike forme i sadržaja i batinanju onih koji upozoravaju na falsifikate – kaže on.
Nema dugo da se doselio u Berlin pa će tek vidjeti kako će njemačka scena reagirati na njegove performanse. Za sada je, kaže, “gastarbajter u Hrvatskoj koja je tisućljetna Europa”. Sudjelovao je u studenome na dvije izložbe u Rijeci – “Moja umjetnost je moja stvarnost” u Malom salonu i “Bijeg” u MMSU-u. Nakon performansa u Osijeku, u sklopu 18. festivala performansa „Optimizam“, vratio se u Berlin. No, već je sutradan otputovao u Napulj, u kojem izvodi performans „Artists Index“ na „Smashing the Myth“, predstavljanju hrvatskog performansa u Muzeju „Nitsch“. Raspored mu je krcat – u Mariboru na „Drugajanju“ nastupa 28. studenoga u organizaciji Bunkera, a u Zagrebu je u Pogonu „Jedinstvo“ 1. prosinca otvorenje izložbe na temu Gologa otoka, na kojoj bi se trebao predstaviti videoinstalacijom.
– Živo je – komentira on.
Zaštita svećenika pedofila
Suradnju na hrvatskoj kulturnoj sceni, dakle, ne planira prekidati. Na pitanje hoće li ga, kada se okuša na inozemnoj sceni, u domovini možda i više cijeniti ili će se, pak, morati više potruditi da ostane vidljiv, odgovara:
– Planovi su ogromni, čudesni, kako je to već normalno u nekoga tko je formiran u Hrvatskoj, ali budućnost je meni neprozirna pa ćemo vidjeti. A što se tiče „cijenjenja“ u domovini, vjerojatno je da će onih 29 koji me cijene, kao i onih 67 koji me ne cijene, više-manje ostati na istim pozicijama, što god da napravim u inozemstvu – razmišlja on.
Ako je vjerovati mnoštvu koje odlazi i ne vraća se, govori Labrović, u Njemačkoj je puno bolje.
– Što ta statistika znači za mene, to ću tek otkrivati. Možda budem izuzetak – dodaje.
Ako će se poigrati pa, kad već povlači paralele “otac – tata”, odgovoriti je li naša država prema kulturi mama ili maćeha, neće birati riječi.
– Bešćutna, tupava, lažljiva, nadmena, licemjerna i zla mama – “ispucava” Labrović.
Siniša Labrović pažnju javnosti privukao je i kada je u svibnju skupljao potpise za referendum kojim bi se zabranio progon svećenika pedofila.
– Ja završio u Berlinu, svećenici svršavaju – zaključuje naš sugovornik.
Ovaj nikako da ode. Ajde molim te povedi sa sobom i Frljića. Ako idete tvojom zastavom 101 ubacite i malog Glavaševića koji jako pati u RH od kada je napustio Banja Luku.