Iako su na skup kojim je Hrvatsko društvo pisaca u svom sjedištu na Gornjem gradu obilježilo stotu godišnjicu smrti pisca Antuna Gustava Matoša (umro je 18. ožujka 1914. u Zagrebu) došli i predsjednik Republike Ivo Josipović i ministrica kulture Andrea Zlatar Violić, ni za ovaj jubilej neće biti otvorena njegova rodna kuća u Tovarniku. Ipak, ministrica nije zaboravila taj veliki muzejsko-knjižnični i istraživački projekt s istoka Hrvatske pa je napomenula da je obnova kuće pri kraju.
Odjekuje i danas
– Već danas bismo svi morali razmisliti kako da to ne bude samo spomen kuća koja podsjeća na kraj 19. i početak 20. stoljeća, nego mjesto komunikacije i regionalno književno dvorište – istaknula je ministrica. A da je Antun Gustav Matoš jedna od središnjih hrvatskih književnih točaka, nisu dokazivali samo brojni govornici na skupu u HDP-u, nego to dokazuje i broj svečanosti kojima će Hrvatska čak nekoliko dana obilježavati godišnjicu Matoševe smrti. Išlo se u potpunu inflaciju događaja. Za ponedjeljak je teško čak i nabrojiti sva zbivanja posvećena Matošu pa u zraku ostaje pitanje nisu li se literarne udruge, HAZU, Društvo A. G. Matoša i drugi mogli bolje koordinirati i javnosti predočiti zbijeniji i artikuliraniji program. Ipak, ime i djelo Antuna Gustava Matoša, najznamenitijeg hrvatskog polemičara, pjesnika, pripovjedača, feljtonista i ključnog čovjeka moderne, itekako odjekuje i danas. Tako Krešimir Bagić tvrdi da je Matoš najodličniji stilist hrvatske književnosti kojega itekako karakterizira rečenica “U literaturi prijatelja nemam, niti ga trebam”. Dubravka Oraić Tolić ističe da su Matoševi feljtoni danas toliko privlačni jer smo se u početku 21. stoljeća vratili u Matoševo doba.
Počast ‘vucibatini’
– Povijest se ponovila s lošom privatizacijom i ulaskom u nadnacionalnu državu – istaknula je Oraić Tolić, rekavši da je Matoš naciju vidio kao babušku, s tri sloja. Prvi sloj je politički pa je Matoš tvrdio da su Hrvati svi oni koji žive u području hrvatskog državnog prava. Drugi sloj je kulturni i određuje naciju skupinom ljudi koji imaju iste mitove, simbole i tradiciju. Treći je sloj primordijalni i tiče se krajolika. Po tome je, tvrdi Oraić Tolić, Matoš bio prvi književni ekolog, istaknuvši i da u vrijeme kada suvremeni liberalizam želi privatizirati vode i šume, ipak nije moguće prodati niti preuzeti duh nekog mjesta. I dok je Igor Mandić ironično primijetio da jednoj “vucibatini” počast dolazi odati i predsjednik države, brojni su govornici isticali Matoša kao čovjeka koji je bio zbir protuslovlja. U isto vrijeme liberalni starčevićanac, kozmopolitski nacionalist, čovjek koji je svoj glasni patriotizam zvao altruizmom… Rođen na petak trinaesti, austrougarski dezerter, đak koji je pao razred zbog hrvatskog jezika te polemičar kojeg su zvali degenerikom, ali i osoba koja je Ujevića zvala Huljevićem i plagijatorom...
Iznenadna pojava Matoša na našem obzorju možda ipak izražava stvarnu potrebu za promjenom smjera u kulturnoj i političkoj orijentaciji nacije;očito je kako je stiglo vrijeme konačne smrti Krleže i njegova nauka antieurpejstva,njegovih aksioma jugoslavenske civilizacije i zatvorenosti ..........hoće se vrijemee energije,europe,hrvatske,individuacije,kreacije,sudjelovanja,parisa......