Jednom je netko rekao "ako slijediš trendove, ne možeš ih stvarati". Zrcali se to i u glazbenom pravcu multiinstrumentalista, prije svega gitarista, Vlade Mirčete i onome što godinama radi kao autor glazbe Mayalesa, Raketa pa i Natali Dizdar. Uvijek na margini, no na vrhu kvalitete, okrenut budućnosti, ali u retrovizoru gledajući prošlost kada su glazbenom scenom vladali divovi s čijih ramena se samo može vidjeti još malo dalje i više. Tako se i u njegovom novom eksperimentalnom i prvom solo projektu Echoinidea, produkt kojeg je mini album "Stingingly" sastavljen od pet eklektičnih instrumentala, sluti pozadinska prašina starih uzora, no baza i osnova rezultat su golemog iskustva i vrlina koje kao glazbenik posjeduje. Poput kulisa koje otvaraju prostor imaginaciji psihodeličnih narativa, njegova glazba ubada, teče, kovitla se i razara.
To je zvučni dnevnik introspekcije i refleksije, bez kalendara i sata, lišen bilo kakvog političko-ideološkog ili ekonomskog predznaka. Instrumentalno tu je uvijek dominantna gitara, basevi koje godinama sam svira u svim svojim projektima, usna harmonika spojena s bizarnom kolekcijom vintage sintesajzera iz 70-ih pa i jednog koji je izradio sam. Dakle, "one man project" u kojem potpisuje glazbu, produkciju i izvedbu, a svaku temu prate nadrealni vizuali animatora, redatelja i scenarista Dalibora Barića. Njih dvojica dugogodišnji su suradnici čiju se glazbu i filmove sluša i gleda da bi se osjetila, a ne shvatila, pa tako pulsira i ovaj album multimedijalnog iskustva koji tjera da uši i oči držite širom otvorene.
Da opasno zarađujem od svojih osnovnih projekata, mogao bih reći da je "Stingingly" nešto potpuno drukčije – kazao nam je Vlado Mirčeta o albumu pa nastavio:
I kakve god bile brojke u vezi svega što radim na svojim drugim projektima koje držim "komercijalnima", rad na njima ipak nameće i neke okvire i određeno trajanje pjesama i zvuk za koji očekuješ da će netko ipak puštati na radiopostajama. A u ovom solo iskoraku odlučio sam napraviti nešto za što me apsolutno nije briga niti za jednu od tih stavki. To je ostvarenje moje stare fascinacije bluseom i usnom harmonikom i želje koja je dugo čekala u ladici, a realizaciji je presudila ozljeda prsta nastala praveći se da mi je deset godina manje no što je. Naime, odluka da dan na jednom roštilju neću provesti kao ostatak ekipe na relaciji odrezak – gemišt, već pametnije pa s djecom igrati košarku, rezultirala je odlaskom na Rebro i mini lomom dovoljnim da me spakira na bolovanje na kojem sam u nemogućnosti sviranja gitare kupio tu "kobnu" usnu harmoniku i na plaži puhao dok je ostatak obitelji bio u moru.
Album je finaliziran ljetos dok se Mirčeta "odmarao" u rodnom Šibeniku, a Barić u Pirovcu, misli su razmjenjivali uzajamno i prepuštali jedan drugome da svatko gradi svoju priču. Pa iako i mene zvuk albuma na mahove podsjeća na filmsku glazbu, on se, kaže, ni u kojem segmentu skladajući nije vodio nečim što je možda gledao i volio u ranijim fazama života.
– Mnogi su ovaj album doživjeli filmski, i to shvaćam kao kompliment, nadajući se da moja glazba svakome otvara njegove osobne vizuale, ali ništa konkretno nisam ciljao. Netko je tako čuo detalje iz filma "Pariz, Teksas", neki su, i prije no što je Barić napravio vizuale, nakon slušanja vizualizirali invaziju izvanzemaljaca, drugi su bili sigurni da se sve zbiva u prošlosti, treće je odvelo u budućnost. Neki poput tebe čuli su i militantan prizvuk koji očito nisam mogao izbjeći s obzirom na to da živimo u vremenima u kojima oko nas marširaju formacije za koje zlokobno slutimo da bi mogle doći i po nas – govori Mirčeta pa na pitanje bi li se ikad odazvao pozivu da radi filmsku glazbu za koju očito ima takta, kaže:
– Nažalost, mislim da ne. Imam kolege koji su do grla u tome i znam da to izgleda romantično samo na papiru.
Što se tiče samog naslova projekta Echoinidea, slučajno ili ne, on je svojevrsni povratak moru jer u svojoj bazi nosi latinski naziv morskog ježinca Echinoidea koji je inverzijom dobio dodatno značenje, a smislio ga je Dalibor Barić.
– Ne znam je li na moru stao na ježa ili ih je samo promatrao, ali kad sam Bariću poslao glazbu, učinila mu se "bockava izvana, a meka, lijepa i neotkrivena iznutra". Neumoran kakav je, otišao je korak dalje i latinski naziv za ježinca spojio s pojmom ideje da bi konačni rezultat ukazivao na to da je u svakoj temi i ideji u tom materijalu i neki eho, što i jest istina jer doista sve odjekuje – smatra Mirčeta koji je osmislio sve ostale naslove tema albuma među kojima onaj "1983" bode oči i asocira na Šibenik u kojem je on i prošao svoju gitarističku inicijaciju.
Film "Dražen" upravo puni kina i, zasluženo ili ne, obara rekorde otvaranja i posjećenosti, a za nas sve rođene u Šibeniku ta 1983. je zbog utakmice Šibenka – Bosna mitska godina baš poput Dražena koji je biće koje ne spada među obične smrtnike. Uglavnom, išao sam u školu koja je naslonjena na tu sportsku dvoranu, živio sam i odrastao 50 metara od nje i većina je u tome vidjela simboliku. Ipak, prava istina je da je to dobro ugođena slučajnost jer uz sve što ta 1983. godina jest, "1983" je i pjesma s Hendrixova albuma "Electric Ladyland", po meni jednog od tri najbolja svih vremena ikada snimljenih, koja u svojoj radnji ima i Neptuna i sve što nikad nisam do kraja dešifrirao, ali mi odgovara da ostane tako pa da i ja imam svoj dio koji zamišljam. To mi je bila inspiracija – otkrio je. Govoreći općenito o uzorima, a neki kritičari na albumu recimo čuju utjecaj Pink Floyda ili Rya Coodera, Mirčeta je oprezan pa kaže:
Nažalost, svaki gitarist osjeti potrebu da u nekom trenutku napravi nešto svoje. Ali svaki put mi se čini da ima puno njih koji su jako spretni i virtuozni na instrumentu, ali solo uradci nerijetko su im nalik utrci na sto metara s preponama i tu najčešće strada glazba. Upravo to sam htio izbjeći. E sad, ako baš moram nekoga od uzora isticati, iskoristit ću paralelu koju je također netko već povukao. Naime, John Frusciante gitarist je kojeg apsolutno svi znaju, i baš sam se nedavno sjetio njegova albuma "Shadows Collide with People" koji sam kada je izdan, godinu dana slušao cijele dane i noći i, slušajući ga ponovno, shvatio sam koliko mi je ostao pod kožom. On na njemu stvara i pop kakav radi s Peppersima, ali i intermezza čudnih zvukova koji se ne mogu definirati i daje primjer za mjeru koju treba imati kada radiš nešto autentično svoje. Dakle, da to nije ni prealternativno, preavangardno i neslušljivo, ali ni prezentacija osobnih gitarističkih vještina koja ubija smisao.
Dalibor Barić pak vizuale radio je bez inputa, samo slušajući, a kad je prvi put čuo glazbu koju mu je Mirčeta poslao imao je, kaže, dojam da sluša filmsku glazbu nekog opskurnog kultnog filma koji spaja znanstvenu fantastiku i dokumentarce o podmorju, poput onih iz emisija Jacquesa Cousteaua koje su gledali kao klinci u jutarnjem programu na televiziji.
– Taj nepostojeći film sam trebao reverzibilnim inženjeringom zamisliti i rekonstruirati kako bi on mogao izgledati. Budući da se radi o instrumentalnoj glazbi, gdje nema narativne putanje ili protagonista, sve je periferno, što stvara iskustvo prepuštanja i istraživanja krajolika. U ovom slučaju oslikavanju zvučnih krajolika – kaže Dalibor Barić pa tehniku koju je koristio u vizualima naziva eholokacijskom tehnikom za unutarnju psihospeleologiju.
– Naime, baš u tom periodu počeo sam se baviti generativnim AI videom i kada se Vlado javio sa svojom novom glazbom, pomislio sam da bi taj projekt mogao biti dobar poligon za istraživanje mogućnosti medija. Proces je bio sljedeći, ideje bih oblikovao u promptove, detaljne tekstualne upute na temelju kojih je zatim AI generirao vizuale. U radu s AI, uzbudljiv je osjećaj prelaženja granica limitacija, napraviti nešto što tehnički premašuje ljudske mogućnosti. Postalo mi je jasno da ovaj medij ima potencijal vizualiziranja snova, nadrealnih krajolika na rubu imaginacije. U videima, kao i u Vladinoj glazbi, sve je dosta asocijativno i otvoreno za interpretacije; sugerira se neko događanje, drama, razvoj i ugođaj, iako je, baš kao u snovima teško zaključiti što se konkretno događa. Sve je tu, ali nekako izmiče punoj kognitivnoj analizi. Uvijek sam volio radove koji ostavljaju taj slobodan prostor za imaginaciju – kaže Barić pa za Mirčetu dodaje da on jednostavno spada u drage mu ljude čije ga supostojanje u zajedničkom kontinuumu ispunjava optimizmom i radošću.
Volim njegovu kreativnost i ljubav prema glazbi. Sigurno ima i zajedničkog morskog senzibiliteta u našim postavkama. Plavo, tirkizno, ježevi. Za mene, odrastati uz more, tu granicu između svjetova, čak i da ga promatrate površinski, bez metafora ili personifikacija, u tišini misli, i dalje je puno senzorno iskustvo. Svjesni oceanski entitet Solaris iz romana Stanislava Lema. Akva-nautika je najbliže istraživanju izvanzemaljskih svjetova. Otuda i analogija "svemirski brodovi", koju Liu Cixin u "Problemu triju tijela" jako lijepo vraća na svoj početak – govori Barić i prisjeća se trenutka u kojem se uopće latio prvotno stripa, a potom i filmova koji djeluju poput segmenta distopijskog, kataklizmičnog upozorenja iz znanstveno fantastične literature, i koji su ga u konačnici odveli i u utrku za Oscara.
– Vjerojatno je u pitanju generacijski utjecaj i osobni senzibilitet, no mene je oduvijek zanimala budućnost. To je jedna od glavnih stvari kojom se bavi naš mozak, predviđajući budućnost iznova iz momenta u moment. Kada sam kao klinac prvi put gledao film "Blade Runner"; androidi, leteća vozila i ostali SF tropi su se podrazumijevali, ali scena u kojoj Deckard govornim uputama navodi kompjutor da na osnovu priložene fotografije rekonstruira trodimenzionalni prostor stana, bila je nešto sasvim drugo. Sjećam se da sam se pitao, čekaj kako je ovo moguće, na uštrb svih drugih čuda u filmu. Mislim da sam već onda napipao nešto što iskače iz okvira fantastike, ali me izluđivalo kako je to moguće. A kao pripadnik generacije X, odrastao sam u iščekivanju te 2000. i obećane budućnosti. Znanstvena fantastika sad već spada u folklor postindustrijskog doba, gledajući unatrag, ona je odradila svoju povijesnu ulogu i čak dobrim dijelom je iscrpljena u vremenskoj perspektivi. Smatram da se radi o najrelevantnijem literalnom žanru 20. stoljeća koji je anticipirao, upozoravao, prožimao se sa svim tehnološkim i društvenim promjenama 20. stoljeća koje je bilo među ostalim obilježeno i kolektivnom vjerom u znanost i napredak te eksponencijalni progres koji će voditi u bolje sutra. Bez obzira na ideološki predznak tog vremena, svi su sanjali istu viziju budućnosti – rezimira i dovodi nas do pitanja da pokuša i on ovo audiovizualno djelo vremenski definirati:
Echoinidea tretira vrijeme manje kao jednosmjernu ulicu, a više dinamičnu, promjenjivu međuigru utjecaja, gdje je sadašnjost kreacija budućnosti koliko i odjek prošlosti. Ako zamislimo budućnost kao onaj filmski/teatralni četvrti zid koji drži glumce unutar njihova svijeta, nesvjesne pogleda publike i prevedemo to na iskustvo naših života, mi živimo u nekoj vrsti izvedbe, okruženi granicama naše svijesti, a budućnost je za nas nevidljiva barijera iza koje ne vidimo, već je samo retroaktivno možemo sagledati poput nekakvog filma. Mi istovremeno živimo svoju "sadašnjost" dok smo dio nečije neizbježne "prošlosti" kad će buduće generacije – naša "publika" – na kraju imati vlastitu perspektivu o našim sadašnjim postupcima. Budućnost tako ne dolazi pasivno; umjesto toga, aktivno oblikuje i definira sadašnji trenutak, kao da vrši neku vrstu gravitacijske sile na naše odluke, vrijednosti i snove.
I kad se podvuče crta ispod svega rečenog, slutim da ne preostaje ništa doli "Stingingly" poslušati i pogledati i to možda po naputku producenta Pavla Miholjevića, koji ga je k tome u finalnom miksu još malo počešljao i dotjerao, i potom secirao i pohvalio kulinarskim riječnikom: "Slide umotan u svježe narezane harme s Mississipija na posteljici od psihodelije. Preko toga naribana domaća analogija od planinskih sinteva. Molim zaliti čašom dobrog vina, crnog." Živjeli!
