Jedan od najuspješnijih i najomiljenijih Disney crtanih filmova “Kralj lavova” dobio je remake koji od sutra počinje igrati u hrvatskim kinima. Original, koji je nastao 1994., režirali su Roger Allersa i Rob Minkoff, te je godine pomeo kina diljem svijeta te sa zarađenih 763.4 milijuna dolara srušio sve box office rekorde. Danas je sedmi po redu najuspješniji animirani film, uspjela su ga preteći tek neka od novijih kompjuterski animiranih ostvarenja poput “Potrage za Nemom” i “Snježnog kraljevstva”, a i dalje čvrsto drži prvo mjesto na listi ručno crtanih animiranih filmova, od kojih je Disney odustao 2013. godine.
Priča je ostala identična
“Kralj lavova” nebrojeno je puta nominiran i nagrađivan najprestižnijim nagradama – dobio je dva Zlatna globusa za najbolji film u kategoriji komedija ili mjuzikl te najbolju originalnu filmsku glazbu Hansa Zimmera, za koju je ovjenčan i Oscarom. Ne postoji sasvim sigurno ni jedno dijete devedesetih koje ne zna otpjevati famoznu “Circle of life” ili “Hakuna matata”, a taj je izraz, koji na svahiliju znači “nema briga” ušao i u svakodnevne rječnike. Ne čudi stoga da je Disney odlučio jedan od svojih najboljih filmova preraditi na moderan način, kompjutorskom animacijom koja djeluje toliko stvarno kao da gledate “Planet zemlju” Davida Attenborougha, ali umjesto njegova umirujućeg glasa, Vanna vam (bar u hrvatskoj verziji) skoro jednako umirujuće pjevuši kako sve u krugu života ima svoje mjesto.
Novog “Kralja lavova” režirao je Jon Favreau, koji je očito Disneyev prvi izbor za neki remake – on je naime redatelj i nove “Knjige o džungli” koja je postala megahit. Ipak, avanture dječaka Mowglija, kojeg u divljini indijske džungle odgajaju čopor vukova, pantera i medvjed, naišle su na brojne kritike, uglavnom na račun toga što je u filmu jedino “stvarno biće” glumac koji utjelovljuje Mowglija, dok su apsolutno sve scene i životinje kreirane u losangeleskom studiju, što nekima nedvojbeno smanjuje doživljaj. Iste kritike idu i “Kralju lavova”, koji je u originalu omiljen upravo zato što je ručno animiran.
Dolazimo dakle do najvećeg problema ovog filma, ali i drugih, modernih i CGI filmskih ostvarenja. Moglo bi se to sročiti ovako – bilo je potrebno veliko umijeće da se napravi ovakav film, no umjetnosti je manjkalo, a posebno bode u oči (i srce) što je novi “Kralj lavova” doslovno, i to kadar po kadar, prerađen film. Dulji je za oko pola sata, no ako niste zagriženi fan ili roditelj koji ga je bio prisiljen gledati stopedeseti put, nećete to ni primijetiti, a nekoliko bi originalnih ideja ili mrvicu modernizirana radnja sasvim sigurno osvježile remake. Unatoč tome što danas izgled afričke savane, indijske džungle i pripadajućih im životinja i njihovih kretnji možemo toliko vjerno dočarati da pomislimo kako je u pitanju dokumentarac, u toj težnji prema fotorealističnom izgledu nešto dobivamo, ali i nešto nepovratno gubimo. Animirane filmove, naime, bili oni ručno ili kompjutorski animirani, obično gledamo iz upravo suprotnih pobuda od želje za realizmom. Neodoljiva šašavost Timona i Pumbe ili ptice Zuzua iz originala, Skarov podmukli šarm ili Rafikijeva mudrost, jednostavno se ne prevode dobro iz “crtanog” u lažni “live action” medij. Njihova se osobnost u originalu očitovala upravo u „nerealističnim“ i antropomorfnim izrazima lica, pokretima i ostalim sitnicama koje su ih, paradoksalno, činile stvarnijima.
Kao što su kritičari već napisali, u ovom “Kralju lavova” nedostaju nam likovi – Simba više nije Simba sa svim svojim manama i kvalitetama, to je lav koji zvuči kao Donald Glover (u hrvatskom slučaju Adrian Pezdirc), a striko Skar od šekspirijanskog zlikovca postaje samo lav koji zvuči kao Chiwetel Ejiofor (kod nas Frano Mašković). Upravo je odabir glumaca koji su glasovima oživili likove u američkoj verziji bio najviše spominjan posljednjih mjeseci – film je hvaljen jer su u ovoj verziji uloge pripale većinski afroameričkim i afričkim glumcima, što bi navodno trebalo dati veću autentičnost glasovima likova, a zapravo samo namiriti dežurne hollywoodske kvotaše koji pokušavaju ispraviti stoljetne nepravde forsiranjem pozitivne diskriminacije.
Djecu je film oduševio
Uz Donalda Glovera kao Simbu, najveća je zvijezda postave Beyoncé u ulozi njegove družice Nale, a vrijedi spomenuti i Setha Rogena kao Pumbu te Jamesa Earla Jonesa koji je reprizirao Mufasu iz originala. Treba pozornost skrenuti i na najveću manu hrvatskog izdanja filma, koji je nastavio nesretan niz loših sinkronizacija i prijevoda.
Ne možemo krivnju svaliti na odlične hrvatske glumce koji su od kojih treba izdvojiti Frana Maškovića te Dražena Bratulića i Gorana Malusa kao Timona i Pumbu – krivnja leži u doslovnom prevođenju nekih engleskih izraza koji bolno zaječe u ušima. Možda je misao vodilja bila da, jer je ciljana publika dječje dobi, njima to neće smetati. I nije, sudeći prema oduševljenim reakcijama klinaca na pretpremijeri. No, onima osjetljivih ušiju preporučujemo da se upute na projekciju u originalu.
