U zagrebačkoj Galeriji Kranjčar otvorena je izložba Until tomorrow/Do sutra mlade hrvatske umjetnice Jelene Lovrec. Izložba ostaje otvorena do 21. lipnja, a ulaz je slobodan.
"Jelena Lovrec je svojim novim radom Until tomorrow / Do sutra, učinila je novi autorski iskorak te je svojim dosadašnjim istraživanjima baziranim na prigušenom i duhovitom akcionizmu konceptualne provenijencije pridodala i metafizičku auru. Until tomorrow impresivna je pričao povezanosti, bliskosti i želji za zajedničkom kreacijom dvije bliske osobe unatoč njihovoj trenutnoj fizičkoj udaljenosti. Naime, autorica komunicira sa svojom sestrom koja živi u Americi stvaranjem zajedničkog videa u svojevrsnoj virtualnoj dnevničkoj formi naglašenog intimističkog narativa. Jelenina sestra preselila je u SAD i dotadašnje svakodnevno intenzivno druženje naglo je fizički prekinuto. Međutim, kako bi se ono nastavilo na metafizičkoj razini, osmišljena je originalna komunikacija koja se izravno nadovezuje na Jelenin video rad spretno nazvan Izložba godine.
Jelena je sa svog prozora od 8.6.2018. do 8.6.2019. snimala izlaske sunca odnosno bilježila pretvorbu noći u dan. Snimanje je započelo prije zore, dakle prije prvog svjetla i pratilo je buđenje dana. Konture koje kadar obuhvaća prvotno su apstraktne i blijedo monokromne da bi postupno, jačanjem svjetla i otvaranjem blende postajale oštrije i jasnije, te se napokon konkretizirale u prepoznatljive objekte sada već otvorenog spektra; brežuljak, drveće, kuće... Jelena počinje snimati prizor neposredno prije no što će ga obasjati prva zraka sunca ili danje svjetlo i tako pokrenuti njegov život, a snimajući zoru autorica prolazi meditativno - kontemplativna stanja koja podsvjesno identificira s prirodom i svojim umjetničkim postupcima. Promatrajući taj rad blage melankolične atmosfere postajemo svjesni da se radi o dualizmu trajanja i trenutka kojeg pokreće svjetlo i emocije probuđene harmonijom svemira, odnosno ukupnosti svega što postoji.
U malom mjestu Le Gras blizu Vosagesa, u pokrajini Lorraine, francuski kemičar Joseph Nicephore Niepce snimio je 1826. godine prvu fotografiju. Snimljena je s tavanskog prozora Camerom obscurom i prikazuje vedutu malog gradića koja se zbog enormno duge ekspozicije od 8 sati raspoznaje samo u obrisima.
Jelena s prozora svog stana video kamerom impostira sličan statični kadar ptičje perspektive kojim je zabilježena fina i istančana poetika pokretanja života što se budi osvitom. Vizualni ugođaj trajanja i promjene na njenom video radu sličan je atmosferi koju emanira dugačka ekspozicija prve fotografije na svijetu. U oba autora bitno je trajanje, samo što to Jelena postiže kontrolirano i suvremenom tehnologijom, odnosno video snimkom, dok je Niepceovo eksperimentiranje kemikalijama i ekspozicijom nužno odredilo vremenski tijek. Oba rada prožeta su diskretnom poetikom koja proviruje iz dojmljive i nježne slike, a dualizam prolaznog i zaustavljenog vremena bez obzira na kronološke i tehnološke razlike u biti je identičan.
Until tomorrow vrlo je slične atmosfere, a Jelena snima video s istog mjesta kao u Izložbi godine te realizira prvu, dok njena sestra, snimajući s prozora svog novog stana u Chicagu, drugu polovicu ovog sugestivnog rada. Obe kamere tijekom čitave godine snimaju isti trenutak jer svitanje u Zagrebu vremenski odgovara zalasku sunca u Chicagu i tako je snimljen jednogodišnji krug beskrajnog dana. Na izložbi, video je ubrzan kako bi se stvorila potrebna dinamika kontinuiranog trajanja buđenja, punoće i smiraja dana na dva kontinenta. Jednogodišnji ciklus prikazuje sva poklapanja u ljetnom i razilaženja u zimskom solsticiju te dolazi do bipolarne virtualne interakcije ne samo fizičkih zakonitosti nego i komunikacijskog odnosa obje protagonistice ovog rada. Taj work in progress posjeduje iskonsku snagu svojstvenu samo onim djelima koja se imaju pravo zvati umjetnošću, a to su isključivo ona koja utječu na gledateljevo emocionalno stanje, odnosno da u njemu probude i pobude osjećaje te ga potaknu na razmišljanje. Until tomorrow predstavlja i otkriva profinjenu duhovnost a bit Jeleninog umjetničkog govora nije u istraživanju mogućnosti što ih novi mediji pružaju, već kako putem njih kreirati i utjecati na duševnu higijenu suvremenog društva unatoč njihovoj konzumerističkoj utilitarnosti. Podsvjesna želja integriranja kozmičkog beskraja u vlastiti rad utječe na emocije autorice koje prenosi gledatelju koji se, zalazeći u Jelenin meta svijet, na trenutak izdiže iznad sumorne svakodnevnice. Vječnost svemira u ovom nam je radu dostupna ne samo kao vizualni podražaj nego i kao mogućnost kontemplativnog etičkog korektiva o nama samima.
U radu Izložba godine Jelena sliku oplemenjuje audio snimkom svojih dnevničkih zapisa. Te ulomke čita u prvome licu, te njezini dojmovi dnevnih događanja dobivaju na subjektivnosti, a time i sugestivnosti. Tekstovi su kratki, opisnih i opažajnih jezgrovitih rečenica a ne nedostaje im humora i apsurda. Neki me podsjećaju na Harmsa. Međutim, pročitana zbivanja koja sinkrono prate video sliku izlaska sunca desit će se tog dana tek naknadno, pa snimljeni osvit možemo promatrati kao određeni prolog budućih događaja. Univerzalno postaje intimističko, a objektivno subjektivno. Autorica se identificira s kozmičkim gibanjima i dopušta si svojevrsnu proročku ulogu.
Until tomorrow odvija se u tišini. Doživljavamo ponešto od stvarne prirode Univerzuma. Dnevnik se ne čita premda postoji. Pišu ga i Jelena i njena sestra. Razdvojenost bliskih bića nameće drugačije oblike komunikacije. Intima u osami dobiva uzvišenu auru. Čuva se do onog sutrašnjeg trenutka susreta. On će se dogoditi poslije izložbe, u knjizi koja predstavlja ponovni susret. On nije fizički već vizualno dojmljiv i estetsko zaokruženi artefakt pokrenut ljubavi, mrakom i empatijom te ostaje zabilježen za vječnost." napisao je u najavi izložbe Mladen Lučić.
