Još od trenutka kada je Spielberg umjesto lutke uzeo kompjutor kako bi oživio dinosaure bilo je pitanje kada će i glumci postati nepotrebni u procesu stvaranja filma. Na sreću, svekompjutorski "Final Fantasy" pokazao je da se još ne treba rješavati glumaca, ali i da se ostatak platna lagano može popuniti kompjutorskim efektima.
Upravo s takvim razmišljanjem u stvaranje "Gospodara neba i svijeta sutrašnjice" krenuo je debitant Kerry Conran, koji je na kraju isporučio djelo u potpunosti snimljeno s glumcima ispred plavog platna te poslije kompjutorski dopunjeno vizualnim efektima. Stvoren kao mješavina američkih stripova, kriminalističkih filmova iz pedesetih i pustolovina Indiane Jonesa i Flasha Gordona zamotana u vizualnost Fritza Langa, "Gospodar neba" ima suludu šund-priču o odvažnoj novinarki Polly Perkins i njezinu bivšem dečku hrabrom pilotu s nadimkom Sky Captain, koji spašavaju svijet od poremećenog doktora Totenkopfa.
Međutim, Conran taj šundovski materijal, prepun različitih citata, pametno obrađuje s ironijskom distancom pa je film dorađeniji i inteligentniji od većine recentnih hollywoodskih hitova. Doduše, takvo što nije pretjerano teško napraviti, pa i "Gospodara neba" ne treba shvaćati kao izrazito intelektualno djelo. Conranov film je "pakleni šund" i toga se nimalo ne srami, već dapače, u svakom svojem kadru tu činjenicu ističe, što pri kraju filma dovodi do zamora materijala. Vizualno uistinu atraktivan, iako se mora priznati da u prvim scenama bolje izgleda nego u zadnjim, film ipak posustaje na ljudskom dijelu, tj. glumcima.
Ni Law ni Paltrow nisu se pretjerano iskazali u oponašanju zvijezda iz zlatnog doba Hollywooda, a kako su njih dvoje ipak glavni sastojak ovoga filmskoga jela, kojemu su efekti ipak samo dodatak, na kraju ostaje dojam izrazito dobre forme i ne toliko dobrog sadržaja.
