Dramski umjetnik Vicko Bilandžić novi je intendant HNK Split kojeg je potvrdila ministrica kulture, a na dužnost će stupiti najvjerojatnije 1. srpnja, kad istječe mandat Srećku Šestanu. Izabran je u oštroj konkurenciji s vrlo detaljnim i ambicioznim programom u kojem je uz ostalo naveo da je HNK Split danas nedovoljno iskorišten društveni resurs pa smo ga na početku razgovora upitali što namjerava učiniti da se to promijeni?
– Kazalište je civilizacijski kisik. Složena glazbeno-scenska djela prestala su biti relikt bolje prošlosti, a ostala civilizacijski doseg koji je srećom preživio oluju društveno-gospodarske tranzicije. Našoj se zajednici to slučajno dogodilo, neplanska inertnost dovela nas je u položaj da imamo mogućnost produkcije vrijednog kulturnog proizvoda koju neki u EU više i nemaju. Umjetnici okupljeni oko kazališta, uključujući i publike, čine živo kulturno tkivo grada koje proizvodi civilizacijski kisik. Prikazivanje konačnog proizvoda, kroz prilagođen sadržaj, bolju dostupnost i agresivniju vidljivost, nešto je na čemu treba raditi kako bi eho kulture došao do svakoga građanina/ke barem jednom godišnje.
Zanimljiva je vaša rečenica: Bauk komercijalizacije i dalje kruži nad kazalištem.
Izvedbene umjetnosti nisu i ne mogu biti prepuštene golom financijskom tržištu bez subvencija. Ta se činjenica, nažalost, često zloupotrebljava kako bismo se odmaknuli od potreba publike pa lutamo ciljajući neke pojedinačne afinitete, a nezainteresiranost publike opravdavamo time što ne smijemo biti komercijalni. U drugoj krajnosti podilazimo publici preko granica dobrog ukusa, a ona nas nagrađuje punim dvoranama iz kojih izlazi prazna srca. Istinu treba tražiti između tih ekstrema. Iako ne moramo preživjeti sami na vjetrometini tržišta, kazalište od tržišta ne smije bježati i ne može pobjeći, treba mu se vraćati kao lakmus-papiru i brojiti zainteresiranu publiku, prihode na blagajni, ali i broj strukovnih nagrada, zainteresiranost sponzora te odjeke u javnosti kao parametre uspješnosti smjera kojim idemo. Nadam se da ćemo sutra ovim metrikama dodati i praćenje broja noćenja na eVisitoru u Splitu.
Našem teatru osim nove scene nedostaje i ljudi. Kako to kanite riješiti ili barem ublažiti?
Split ima dobru nastavnu bazu iz koje možemo crpiti talente. Iznimka je balet, koji ni na državnom nivou ne uspijeva zadovoljiti potrebe, zato svi posežu za stranim plesačima. S novim Zakonom o kazalištima upravo u baletu očekujemo smjenu generacija i vjerujemo da ćemo to dočekati spremni te pomladiti ansambl novim generacijama iz svjetskih škola baleta. U komunikaciji s Gradom, ali i vlastitim preslagivanjem, konstantno trebamo raditi na smanjivanju razlike između definiranih potreba po ansamblima i stvarnog stanja zaposlenih.
Namjeravate iskoristiti svaki dan i sat i svaku praznu prostoriju teatra, a najavljujete i “izlazak” iz zgrade, korištenje lokacija kao što su Peristil, Sustipan, Prokurative, Trg Gaje Bulata, Bedem Cornaro, Lora, scena na Mosoru...
Problem prostorne gužve tri ansambla treba aktivno rješavati. Od svibnja do listopada treba koristiti blagu klimu za izlazak iz zgrade kako bismo proširili nedostatne prostorne kapacitete. Svjesni smo kako nije svaka predstava na otvorenom ambijentalno kazalište, katkad ćemo jednostavno igrati u (vanjskom) prostoru koji je slobodan. No ipak ćemo nastojati materijalizirati brend Splita kao grada ambijentalnog kazališta. Peristil kao da je građen za klasičnu glazbu, Prokurative s izazovnim komercijalnim kapacitetima gdje možemo prikazivati predstave s međunarodnim zvijezdama opere i baleta, mistika Sustipana koja nas vuče baletu... Vjerujemo da možemo obogatiti gradsku turističku ponudu, pogotovo u predsezoni i postsezoni, kako bi Split privukao i zadržao kvalitetnoga stalnoga gosta, a domaćinima pružio užitak.
Posebno je zanimljiv program Plinara.
Plinara ima potencijal kulturne oaze. Prije nego što netko lukav uspije u nekim nakanama u kojima kultura neće biti u prvom planu, Kazalište mora dovesti u funkciju prostor Plinare i tako ga trajno predstaviti građanima kao – njihov. Građani će je nakon toga znati braniti od raznih nazovi “developera” s idejama neprimjerenima prostoru. Konačan je cilj realizacija gradskog projekta Stari plac. Kazalište bi dobilo novu scenu i ostale potrebne sadržaje kao trajan nužan resurs. Ne smijemo zaboraviti kako je projekt obnove Kazališta nakon požara 1970. uključivao i, nikad realiziranu, drugu fazu upravo na tom prostoru. Više od 50 godina smo inertni! I da je za Kazalište – previše je.
Želite se povezati i s vječnim splitskim brendom, Hajdukom?
Hajduk je najsjajnija emotivna iskra koja frca u svakom Dalmatincu. Na našem je kamenjaru izolirana emocija rijetka pojava i zato joj se treba klanjati, njegovati je i promatrati. Puno smo napravili s udrugom Naš Hajduk i cijelom svijetu pokazali kako se ta emocija može kanalizirati i koristiti. Emotivna baza koju Hajduk nudi ista je ona na koju se naslanja naše kazalište. Jedan je klub – jedan je teatar. S tim da je teatar stariji. Pretplate za ove dvije institucije moraju biti dio svake splitske obitelji. Barem jedna, idealno obje. Ne mora ista osoba ići u oba smjera, ali nek doma za stolom ćakulaju kome je gdje bilo bolje i kome je srce punije.
Zašto neke kvalitetne predstave u našem teatru imaju samo par izvedbi? Žalosno je da se gase predstave za koje i dalje postoji zanimanje publike.
Potpuno su mi besmisleni premijerni repertoari gdje se mjesecima pitamo što radimo dogodine, da na kraju kvalitetnu predstavu ne bismo odigrali koliko je tražena zbog zgusnutog rasporeda obaveza izbacivanja novih premijera... koje onda ponovno čeka ista sudbina neigranja. Iskreniji će vam glumci potvrditi da su uloge spremne tek nakon dvadesete izvedbe. Dvadeseta se u Splitu, nažalost, rijetko doživi. To je prirodan proces rada na ulozi gdje je posljednji i najvažniji redatelj – publika. Repertoarno kazalište koje želim predviđa najbolje predstave koje su vječno na repertoaru uz uvijek nove publike. Punjenje repriza mi je visoko na listi prioriteta, kao i smislena gostovanja kako bismo svoj rad pokazali što šire na festivalima – ali i drugim publikama. Raduje me pokušaj zaživljavanja inicijative K-HNK inačicu koje sam spominjao još 2018. u svom programu, adekvatan je to način da uz minimalna dodatna uložena sredstva publike dobiju puno. Vjerujem da ćemo i regionalno uspjeti ostvariti zanimljive razmjene.
Tu su i novine oko Splitskog ljeta, Marulićevi dani i ideja još jednog dramskog festivala međunarodnoga karaktera?
Split ima više od 600.000 noćenja mjesečno, a gledatelja je na Splitskom ljetu oko 5500. Zašto? Broj gledatelja na Splitskom ljetu ne opravdava našu fascinaciju njegovom tradicijom. Među ostalim, problem stvara i ograničenost vremenom, mjesec dana, koliko sada traje festival. S obzirom na zadane okvire broja produkcija, raspored iziskuje nadljudske napore i podsjeća na natjecanje u izvođenju što više produkcija u što manje vremena. To ne koristi nikome. U isto vrijeme fasciniran sam da se prema tim parametrima odnosimo kao prema dogmi te kao da nam je zabranjeno igrati izvan kazališta izvan tog intenzivnog razdoblja. Idemo van, idemo igrati! Zanemarimo sad kako ćemo to zvati, to je forma, hajdemo prvo (re)kreirati suvisli sadržaj. Marulićeve dane treba još jasnije pozicionirati kao festival hrvatske drame i autorskoga kazališta te staviti dramaturge i pisce u centar zbivanja. Moramo raditi na regionalnoj vidljivosti festivala i motivirati druga kazališta da produciraju hrvatske tekstove. Ideja međunarodnoga dramskog festivala financijski je zahtjevna i treba biti dobro odvagnuta u smislu koristi koje donosi lokalnoj sredini u postsezoni i predsezoni. Ako se stvori kritična masa zainteresiranih dionika, rado ćemo biti domaćini. Mislim da postoji mogućnost realizacije ako se organizira paralelno u nekoliko gradova, čime bi se smanjili troškovi pojedine izvedbe. O tom potom, treba razgovarati i tražiti partnere.
Očekujete li potporu, prije svega financijsku, splitske vlasti i kakvo je vaše mišljenje o izreci – politika dovodi, politika i skida? Shvaća li aktualna gradska vlast da “kultura nije dosada”, da ona može stvarati prihod?
Kultura može biti itekako dosadna! Najdosadnije je kad nas netko nevješt u stvaranju umjetnosti koja ne prelazi rampu srca gledatelja uvjerava kako je on divan – ali mi to ne razumijemo. Prihodi koje izvedbene umjetnosti stvaraju direktno se broje samo promjenama ritma otkucaja srca i količinom isplakanih suza – i od sreće, i od tuge. Tek kapilarno, kroz svakoga gledatelja, to se pretvara u financije, a egzaktna formula izračuna ne postoji. Ne znam što aktualna vlast želi od kulture jer meni nisu postavili ama baš nikakve zahtjeve, ni prije ni nakon mog izbora, što je davno jasno komuniciran uvjet moga rada. Drago mi je vidjeti da trenutni vladajući shvaćaju koliko kazalište znači građanima i prema umjetnicima se odnose s dužnim poštovanjem, videći ga kao alat podizanja kvalitete života. Financije koje Grad daje kazalištu definirane su okvirom četiri godine unaprijed i na nama je da se prema tom okviru racionalno odnosimo te pružimo građanima predstave kakve zaslužuju, a ako trebamo dodatna sredstva, da jasno odredimo razloge zahtjeva i očekivane učinke povećanja troškova. Vjerujem da će i Ministarstvo kulture rado pomoći za obrazložene dodatne potrebe svih nacionalnih kuća. Za sada, raduje me da u prvim kontaktima s gradskim vlastima vidim da postoji razumijevanje za probleme i spremnost da ih se krene rješavati. Treba pratiti recentnu povijest splitske mikropolitike i primijetiti da je podigla svoje šape s HNK Split u trenutku kad je preko javnog natječaja imenovala neovisno Kazališno vijeće koje se sastoji od stručnih osoba bez stranačke stege. Takvo me vijeće u jakoj konkurenciji odabralo i predložilo. Nakon toga su me razne “politike”, od kojih me nijedna nije poznavala, potvrdile. Ponosim se time jer mi to govori da ima nade za umjetnički neovisno nacionalno kazalište koje odluke donosi unutar kuće, a ne na stranačkim skupovima. Pojavi li se neka nova vlast i krene se miješati u moj rad i umjetničke odluke – neće biti potrebe da me se skida. Otići ću sam.
