Kada Damira Hoyku pitate čuva li dnevnike koje je pisao dok je bio klinac, sa smiješkom odgovara kako to baš i nije neka literatura, ali da bilježnice još postoje negdje u kutiji na tavanu. One su podsjetnik na djetinjstvo u kojem je taj poznati fotograf, kako kaže, bio mirno i povučeno dijete, što je iznimno teško povjerovati svakom tko poznaje odrasloga Hoyku.
A Dnevnik je i ime njegove najnovije izložbe za koju je pripremio seriju od pedeset autoportreta:
– Na stvaranje fotoserije "Dnevnik" potaknulo me svakodnevno suočavanje s činjenicom da se suvremeni urbani čovjek pretvara u automat specijaliziran za ispunjavanje usko određene zadaće – kaže Hoyka.
Svima poznata aktivnost
Objašnjava pri tome kako je upravo vođenje dnevnika način da se vratimo samima sebi, damo si nekoliko nužnih trenutaka svaki dan da se osvrnemo na ono što nam se događa u životu - oko nas, ali i u nama samima.
– Vođenje Dnevnika je svima poznata i lako dostupna aktivnost koja pojedinca navodi na to da se svakodnevno posveti promišljanju onoga što mu je prošlo umom, a moj je način - naravno - fotografski način – ističe Hoyka.
Jasne emocije
– Kroz svoje fotografije, svoj Dnevnik, publici nudim ideju da se sama zagleda u svoj život. I zato sam se i odlučio za autoportrete, jer svaki je dnevnik "ich" forma. To je na neki način moja intimna ispovijest, serija fotografija u kojima sam se ogolio do kraja – napominje Hoyka.
Na fotografijama koje smo vidjeli i koje su pred vama jasne su emocije koje se kriju u njima.
Privlačnost groteske
One su, kaže, vidljive na svakom portretu, jer to je ipak dnevnik vođen i rađen za publiku. Zato Hoyka i savjetuje budućim gledateljima da ih otkriju, a tek tada svoje zaključke potvrde na potpisima fotografija. Važno mu je, kaže, da njegove fotografije privuku promatrača i da se on poželi pozabaviti njihovom formom, ali i porukom koju iz njih iščitava.
Kako bi se promatrač što lakše "uključio" u radove, Hoyka je, kako kaže, nastojao postići idealan omjer privlačnosti groteske, pročišćavajuće moći empatije i intelektualne primamljivosti. Zbog toga fotograf inzistira da svako njegovo djelo može egzistirati bez popratnog komentara. Publici to ne treba i može više odmoći nego pomoći pri percepciji izložbe, kaže Hoyka. Pri tome objašnjava svoj stav da svaki vizualni medij, pa tako i fotografija, mora biti "ogledalo duše promatrača", ali i "uvjetovano ogledalo".
zaista se nadam da ovo nije najbolje od hrvatske fotografije