U hrvatskom je prijevodu, u izdanju Školske knjige iz Zagreba, nedavno izašla knjiga uglednog britanskog povjesničara Simona Sebaga Montefiorea “Romanovi”. Plodni pisac koji iza sebe ima nekoliko povijesnih bestselera i iznimno gledanih emisija uhvatio se neobično teškog zadatka – povijesti carske obitelji Romanov, razdoblja dugog ravno 305 godina koje obuhvaća 20 carica i careva.
Istinski monumentalno djelo
Nije ovo prvi put da se Sebag Montefiore bavi Romanovima, iza njega je i knjiga Katarina Velika i Potemkin, pa je i time logično kako je u Romanovima upravo ta najutjecajnija vladarica ruske carske obitelji i najbolje opisana. Treba odmah istaknuti kako su Romanovi monumentalno djelo na 781 stranici u hrvatskom prijevodu. Razina istraživanja i minucioznost koja se očituje u detaljima svjedoči o temeljitosti.
Romanovi su i zanimljivo strukturirani, nema svaki vladar svoje poglavlje, nego je riječ o svojevrsnoj plovidbi kroz povijest obitelji koja je učinila Rusiju moćnom i za koje se Rusko Carstvo širilo nesmiljenom brzinom. Fusnote su posebno bogatstvo, s bogatim detaljima ondje smještenima kako ne bi remetili ritam impozantno velikog teksta. I boljem će poznavatelju Romanovi dati odgovore na neka pitanja često i opće naravi, poput one o postanku i razlogu stvaranja velikog teutonsko-slavenskog savezništva koje će konačno nestati s pojavom Adolfa Hitlera.
Ali i niz pikantnih detalja o dinastiji koji francuske i engleske vladare u tom smislu gotovo pa posramljuju. Primjerice, već u početku Montefiore će istaknuti riječi francuske spisateljice Madame de Staël prema kojima “u Rusiji vlada apsolutizam ublažen davljenjem”. Od posljednjih 12 careva šestorica su ubijena, dvojica gušenjem, jedan bodežom, jedan dinamitom, dvojica metkom. Znano je da je kraj dinastije obilježila smrt čak 18 članova obitelji 1918. godine.
Nesporno je da je Petar Veliki prvi doista veliki ruski car obitelji Romanov. Poznato je kako je putovao zapadnom Europom inkognito diveći se zapadnjačkom napretku u tehnologiji kao i njihovu društvu. Zna se i da je bio i iznimno okrutan. U Sebag Montefioreovoj knjizi do u detalj je opisano o kakvoj se okrutnosti točno radilo. Petar Veliki bio je opsjednut dekapitacijom – odsijecanjem glave. Činio je to njemačkim “mačem pravde” kojim je skidao glave pobunjenim strijelcima za koje je bilo sagrađeno i 14 odaja za mučenje.
Montefiore napominje kako je nemoguće provjeriti da je doista koristio taj mač, no on je i dalje tamo, u kremaljskoj oružarnici. Kad je jedan strijelac, neki Orlov, šutnuo glavu žrtve pogubljene prije sebe i stupio naprijed da umre, Petar ga je pohvalio i pomilovao. Bio je to djed Grigorija Orlova, ljubavnika Katarine Velike. Znao se hvaliti svojim eksperimentiranjima pa je tako tvrdio da mu je jedna žrtva nakon odsijecanja glave – ostala sjediti. Od svojeg je sina Alekseja priznanje da se protiv njega bunio iznudio udarcima knutom, primio ih je više od 40, što je sasvim dovoljno da usmrti i znatno snažnijeg čovjeka. Petar nije imao milosti ni prema vlastitom sinu.
Katarina II. Velika, koja je od Rusije stvorila supersilu, također je na glasu kao nimfomanka. No autor tvrdi da je to daleko od istine, ali glavna osoba u njezinu životu uvijek će biti ljubavnik. Katarina je ipak živjela u opsesivno-serijskoj monogamiji. Ranije spomenutom general-pobočniku Orlovu dala je stan iznad svojega, a ovaj se, kad god bi poželio, spustio zelenim stubištem ravno u njezine odaje. Jasno, imala je i još jednog obožavatelja, a to je Potemkin s kojim je vjerojatno obavila i neku vrstu vjenčanja ili blagoslova jer ga je nakon toga često nazivala mužem, a sebe “tvojom ženom”.
No lascivniji je opus imala Katarina I. koja je svojim seksualnim vještinama znala iscrpljivati ljubavnike do iznemoglosti. A znalo je obožavanje njezine poklonike i koštati pa je tako njezin muž Petar Veliki lijepom komorniku Willemu Monsu odsjekao glavu, stavio je u staklenu zdjelu i darovao Katarini. Ta je glava i danas u kabinetu kurioziteta. Katarina Velika nadmašuje sve carice u ambiciji jer svrgnula je svojeg muža Petra III. koji je kasnije i ubijen, no onda ona osvaja Ukrajinu i zabljeskuje Europu. Nasljeđuje je sin Pavao koji vlada tek četiri godine.
Jer, ubijaju ga njegovi dvorjani u petrogradskoj utvrdi za koju je vjerovao da je u njoj siguran. Međutim, ispostavilo se da je utvrda sigurna onoliko koliko je dobro čuvaju oni kojima je povjerena. Ludi Pavao, koji je izazivao podsmijeh svojih podanika bizarnim odijevanjem te su ga uspoređivali s čajnikom u čizmama, zadavljen je uz blagoslov svojeg sina Aleksandra I. Nekako ispada da je nakon Pavlove smrti prestalo doba sumanutih i bezrazložno okrutnih ruskih vladara, a nastupaju sposobni i inteligentni.
S Casterom u lovu na bizone
Upravo je Aleksandar I. bio taj koji je pobijedio Napoleona, no isto tako zanemarivao je svoju ženu Elizabetu koja je imala ljubavnu vezu s dvorskom damom i najboljom carevom prijateljicom. Tako je to išlo na ruskom dvoru. U knjizi će se naći brojni intrigantni detalji često prezentirani i kroz slike. Tako na jednoj vidimo Alekseja, hedonističkog sina Aleksandra II. poslanog u Ameriku nakon što mu je zatrudnjela ljubavnica, i to u društvu s generalom Georgeom Armstrongom Custerom s kojim je – lovio bizone.
Normalno, kraj dinastije, odnosno smrt posljednjeg ruskog cara Nikole II. te njegove obitelji i danas, nakon što su razjašnjeni i posljednji detalji njihove smrti, i dalje je najintrigantniji dio povijesti Romanovih. Već u početku povezat će početak i kraj dinastije s dvojicom dječaka, Mihailom s kojim 1613. započinje priča o Romanovima te Aleksejem s kojim priča završava. A njega su okrutno ubili Jurovski i njegovi, na način s posebnom jezom opisan u knjizi.
Simon Sebag Montefiore konstatirat će kako se nakon konačnog nestanka Romanovih nije ništa pretjerano promijenilo u načinu vladanja Sovjetskim Savezom i kasnije Ruskom Federacijom. Danas gledamo kako ruski način vladanja velikom državom interpretira netko tko se zove Vladimir Putin.
