Ivana Rogar ugledna je autorica rođena u Zagrebu 1978. godine koja je za svoju drugu knjigu, zbirku priča “Tumačenje snova”, dobila nagradu Janko Polić Kamov koju dodjeljuje Hrvatsko društvo pisaca. Uređuje književne časopise i knjige za Durieux, prevodi, piše pjesme, ali i znanstvene radove... Diplomirala je komparativnu književnost i engleski jezik na zagrebačkom Filozofskom fakultetu na kojem je upisala i poslijediplomski studij. OceanMore joj je ovog proljeća objavio prvi roman “Grad, pepeo” koji je već dobio reprezentativan broj kritika, i to čak i u medijima izvan Hrvatske.
Vaš prvi roman “Grad, pepeo” objavljen je u vrijeme drakonske koronske karantene. Koliko mu je to odmoglo ili pomoglo?
Isprva mi se činilo da će objavljivanje romana u doba korone odmoći knjizi jer ona govori o situaciji sličnoj koja nas je zadesila dok smo bili u samoizolaciji: ljudi izbjegavaju izlaziti na ulicu, hrana je u trgovinama rasprodana, članovi obitelji, s obzirom na to da ne idu van, imaju sve manje razumijevanja i strpljenja jedni za druge. Uhvatila me panika da će čitatelji roman shvatiti kao prikaz neposredne situacije iako je rukopis napisan i predan puno prije nego što se bolest pojavila. Urednici Gordani Farkaš Sfeci činilo se pak da je tajming sjajan jer sam ispala kao nekakva proročica. Prozvala me Vidovitim Milanom. Nasreću, takvo se čitanje nije dogodilo. Sudeći prema kritikama, kritičari su si dali veliku slobodu tumačenja umjesto da si postavljaju stroga ograničenja. Moram priznati da sam vrlo sretna zbog toga, pa i u slučajevima kada se ne slažem s autorom kritike.
Veliki Danilo Kiš ima roman “Bašta, pepeo”. Jeste li se svojim romanom referirali i na njega?
Ne, znala sam da će naslov ljude neminovno asocirati na Kiša, ali to je bio rizik na koji sam pristala. Pritom sam se tješila da je Murakami nedavno objavio zbirku pripovjedaka namjerno identičnog naslova kao što je Hemingwayeva, a Krasznahorkai naslovom “Rat i rat” podsjeća na Tolstoja iako nema veze s njim. Nije baš da se kod imenovanja djela ne može pobjeći od poznatih naslova, ali u ovom je slučaju taj “Grad, pepeo” jednostavno bio najsmisleniji od onih koji su mi pali na pamet, a kojih je bio priličan broj.
Do sada ste objavljivali kratke priče, a sada ste ušli i u područje romana. Pišu li se priče i romani na isti način?
Ne, nikako. Romani su svijet, dok su kratke priče isječak svijeta (a ne svijet u malome). Roman je žanr koji počiva na višku; čak i onaj najtanji, poput ovog mojeg; dok kratka priča počiva na manjku i na nepostojanju šireg konteksta. Stoga se roman i piše svojevrsnim gomilanjem, stvaranjem sveobuhvatne slike.
U romanu “Grad, pepeo” bježali ste od faktografije koja se tiče konkretne obitelji o kojoj pišete, ali ipak ste spominjali konkretne povijesne događaje u višestoljetnom rasponu. Po kojem kriteriju ste ih birali?
Podatke o fikcionalnom dijelu romana dozirala sam pažljivo, na kapaljku, s namjerom da čitatelj kroz proces čitanja malo-pomalo shvaća tko su protagonisti i što im se događa. Željela sam da priča funkcionira s pomoću aha-doživljaja. Stvarni povijesni događaji, koji nemaju veze s fikcionalnima, služe da čitatelju neizravno kažu što se zbiva vani, na ulicama. Birani su tako da ne budu međusobno povezani ni geografski ni vremenski, nego samo tematski. U slučaju tih drugih veza mogli oni bi se tretirati kao usporedna narativna linija koja ne funkcionira kao komentar, nego je realno povezana s tom fikcijom.
Tko bi bio idealan čitatelj vašeg romana?
Idealan bi čitatelj bio onaj koji se trudi oko teksta; koji pri čitanju promišlja umjesto da pluta na površini; te koji razmišlja o djelu i nakon što ga pročita; onaj koji razmišlja o mogućnostima višestrukog tumačenja i o tome zašto je struktura teksta baš takva kakva jest; onaj koji će dosadne dokumentarističke dijelove pročitati, makar na silu, jer imaju pripovjednu svrhu. Idealan je čitatelj općenito onaj koji je spreman potruditi se oko zahtjevnog teksta, pa ga čita i nekoliko puta ako treba, čime dobiva puno više nego da zahtjevne dijelove preskače. Tako nekako gledam na uvodni dio Ecova “Imena ruže”: čitav je roman napisan kao krimić, ali da bi se do tog jednostavnijeg i zanimljivijeg dijela došlo, moramo se probiti kroz dugačak i detaljan opis crkvenog portala koji se pojavljuje samo tu, na početku romana, i čini se da služi kao „obred prolaska“.
Bavite se i uredničkim poslom. Koje novo ime biste preporučili široj javnosti?
Iz izdavačke kuće u kojoj radim preporučila bih roman “Līlā” Ive Gjurkin, pisan kao filozofska rasprava koja se provlači kroz cijeli život. Osim Ivina, draga su mi djela Martine Vidaić: zbirka pjesama “Tamni čovjek Birger” i roman “Anatomija štakora”. Puna su sugestivne metaforike i liričnosti. Riječ je ponovno o djelima oko kojih bi se čitatelj trebao malo više angažirati jer su vrlo slojevita
