Zagrebački tenor Miljenko Đuran scenski je debi imao prije 25 godina u travnju 1991. Od tada je otpjevao tridesetak opernih i jedanaest operetnih uloga.
– Debitirao sam u Osijeku u Mozartovoj “Otmici iz Saraja”. Audiciju sam polagao kada sam bio na školovanju kod Doroteje Spasić i Biserke Cvejić u Beogradu. Maestro Miler tražio je tenora za “Baruna Trenka”. Izašao sam na audiciju iako su obje profesorice bile protiv. I maestro je vidio da još nisam spreman za takvu tenorsku ulogu, ali dobio sam “Otmicu iz Saraja”, a onda i “Zrinjskog” u Zagrebu i “Butterfly” u Rijeci. Tada se pratilo što mladi pjevači rade.
Niste imali tipičan put za opernog pjevača?
Nakon srednje škole razmišljao sam o fakultetu i zaposlio se u Zagrebačkoj banci. Kolega je išao k profesoru Širu na pjevanje i pozvao me sa sobom. Profesoru sam otpjevao dvije arije, malo radio s njim i onda upoznao maestra Šuteja koji me natjerao na učenje pjevanja, prvo kod Nonija Žuneca, a onda kod gospođe Cvejić. Prestao sam raditi u banci i od 1992. samostalni sam umjetnik.
Niste htjeli stalni angažman?
Osijek mi je nudio angažman, pa i Zagreb, ali odluka se morala donijeti u sekundi, pa sam zadržao ovaj status. Imao sam dosta posla. Od 1992. do 1998., baš u ratno vrijeme, puno se radilo u Zagrebu, Rijeci i Osijeku. U Komediji su išle operete, a ja sam bio tenor koji je mogao voziti i na opernom i operetnom kolosijeku.
Nedostaje li vam opereta?
Jako. Nadam se da će se garnitura predvođena g. Končićem koja je došla u Komediju konačno prosvijetliti i vratiti operetu u Zagreb. Nonsens je podcjenjivati operetu. Vjerojatno nikada ne bih bio tako dobar Ero kao što tvrde publika i kritika da nisam toliko radio na opereti. I maestro Šutej s kojim sam napravio prvog Eru rekao mi je da mi je opereta pomogla kad je riječ o Eri. Tenorske uloge u “Grofici Marici”, “Barunu Trenku”, “Šišmišu” ili “Zemlji smiješka” velike su tenorske partije.
Jedan ste od pjevača koji je najviše pjevao Eru?
Pjevam ga već 12 godina. Nakon Janeza Lotriča uz mene je Eru pjevao i Damir Fatović, ali ja sam pokrio Eru u “regionu”, iako se ta formulacija našim političarima ne sviđa. Još “držim” Eru u Novom Sadu i Sarajevu, u kojima se Ero ponovno planira, ali i Zagreb, Rijeku, Split i Osijek. To je posebna uloga. Kada sam s deset godina gledao tu operu, rekao sam sestrični: “Kako se ovaj dere, ja to nikad ne bih mogao. Do sada sam je otpjevao 95 puta.
Koje biste uloge još izdvojili?
Posebno sam zavolio prvu ulogu u hrvatskom repertoaru, Juranića u “Zrinjskom” kojeg sam pjevao 98 puta. Ponosan sam na Hermana u “Pikovoj dami” iz Novog Sada, Polionea iz “Norme” u Osijeku, opere Zorana Juranića “Govori mi o Augusti” i “Posljednji cvijet” te svjetske praizvedbe opere A. Vrebalov “Mileva” o prvoj Einsteinovoj ženi u Novom Sadu.
Eru pjevate i u Vrlici?
Tamo se lani okupilo pet i pol tisuća ljudi. Ove bismo ga godine trebali izvesti u Šibeniku na tvrđavi sv. Mihovila. I stranci vole “Eru”. Premalo izvodimo našu domaću baštinu, premalo se brinemo o njoj. Kao umjetnik koji pjeva Eru ne mogu kupiti klavirski izvadak te opere. Sada se pojavio klavirski izvadak “Porina” i “Zrinjskog”, ali “Ere” nema.
U kojoj biste operi još željeli nastupati?
U Offenbachovim “Hoffmanovim pričama”. Volio bih i nastupiti u “Pikovoj dami” u Zagrebu. Imamo Ružu Pospiš Baldani i Dunju Vejzović, dvije velike primadone, koje su možda mogle biti pozvane u tu produkciju. Nedavno je bila premijera “Manon Lescaut”, a jedna od najvećih Manon Mirka Klarić zaslužila je da bude u gledalištu. Ni Tomislav Neralić nije pozvan na “Ekvinocij“, a pjevao je praizvedbu. Publika voli sresti pjevače koje je voljela. Sjetite se Đanija Šegine, kakav je ispraćaj imao kad je odlazio sa scene i kada me predstavljao kao svog nasljednika. •
