Onog trenutka kada je odlučeno da će se jedanaesti po redu film iz serijala "Zvjezdane staze" baviti mladošću glavnih likova i njihovim dolaskom na položaje koje zauzimaju u originalnoj seriji iz koje je sve poteklo, redatelj J. J. Abrams prihvatio se posla u kojem su mu ruke bile vezane.
Na kraju USS Enterprise mora poletjeti smjelo tamo gdje čovjek još nije išao, a na njegovu mostu mora biti ekipa koju svaki od milijuna tzv. trekkera može naizust nabrojiti i probuđen u pola noći: kapetan James T. Kirk, prvi časnik g. Spock, brodski liječnik dr. "Bones" McCoy, strojar Scotty, vezistica Uhura, navigator Čehov...
Suočen s nemogućim zadatkom pričanja uzbudljive priče čiji se kraj unaprijed zna, Abrams je smjelo krenuo tamo gdje nijedan "trekker" nije prije bio. Poput mađioničara je "promiješao karte", pravivši priču koja se kanona "Zvjezdanih staza" čas drži, a čas ne drži – ali s više-manje uvjerljivim objašnjenjem za to. U tom "miješanju" mu možda poneka karta ne legne baš gdje treba u svakom trenutku, ali je tempo akcije dovoljno brz da pri prvom gledanju čak i nekoliko instancija očitih "deus ex machina" rješenja može proći kod gledatelja.
Umjesto okoštalog držanja svih činjenica već poznatih iz povijesti prethodnih nastavaka filmova i serija unutar "Zvjezdanih staza", koje su znale prethodnim uratcima ne samo davati atmosferu i ugođaj nego ponekad i biti kamen oko pripovjedačkog vrata, Abrams je izabrao zaplet vremenskog putovanja, koje stvara alternativne pravce povijesti. Ključni lik za to je putnik kroz vrijeme, stari Spock (Leonard Niimoy), koji u jednom trenutku čak kaže mladom Kirku, kojem u ovoj verziji otac gine u trenutku njegova rođenja (što se vidi u prvih nekoliko minuta filma), da je u njegovoj verziji povijesti stariji Kirk doživio imenovanje svog sina za kapetana "Enterprisea".
Dakle, gledamo povijest malo drugačiju od dosadašnje, i u kojoj se nikad ne zna koji će lik preživjeti, a koji odjenuti crvenu odoru (što, kao što većina gledatelja "Staza" zna, znači da je predviđen za odstrijel). Ali neke stvari su ostale, između ostalog i činjenica da je Kirk u školi jedini uspio proći ono što nitko nije prošao (famozni "test Kobayashi Maru"), koja je ovdje izvrsno iskorištena za produbljivanje karakterizacije i zaoštravanje zapleta.
Put Kirka od besciljnog buntovnika preko talentiranog kadeta i velikog zavodnika (na čiji šarm ne pada jedino Uhura – scena iz trailera u kojoj on pod krevetom gleda nju kako se svlači ima sasvim drugačiji kontekst od očekivanog) do kapetanskog stolca na mostu broda s oznakom NCC-1701, i napori posade dotičnog broda da sve svoje talente iskoriste u pogibeljnom zadatku spašavanja planeta Zemlje od romulanskog negativca iz budućnosti, podloga su za priče prepune spektakularne akcije – i svemirskih bitaka i pojedinačnih obračuna – kakve je, uglavnom zbog proračunskih ograničenja, bilo vrlo malo u prethodnim "Stazama".
Abrams je napravio priču o drugoj polovici 23. stoljeća prigodnu za 21. stoljeće, koja nije bez svojih mana ali su njezine vrline svježe i predstavljaju dobrodošao odmak od fosiliziranosti prethodnih nastavaka starog serijala.
Ali ne toliki odmak da bi se izgubio originalni duh optimizma i začudnosti koje je "Zvjezdanim stazama" dao njihov tvorac Gene Roddenberry. Na kraju sve sjeda na svoje mjesto, i najjači brod Federacijske flote (ustrojene možda i preočito po uzoru na američku mornaricu), predvođen najmlađim i najboljim kapetanom, smjelo kreće među zvjezde, s misijom čuvanja Pax Americ... pardon, federacijskih načela tamo gdje još nijedan čovjek nije išao (osim Kirka i Spocka, Jean-Luca Picarda, Benjamina Siskoa, Kathryn Janeway i svih ostalih koje smo već vidjeli).
"Star Trek 11" predstavlja mali skok u prošlost roddenberryjevske budućnosti; ako od njega očekujete ono što je radio Gene Roddenberry, možda budete razočarani a moža i ne, to ovisi o osobnom afinitetu, ali svakako je bolje taj film pogledati očekujući ono što je napravio J. J. Abrams – jer ćete to i dobiti.
