Na Amazonu je odnedavno dostupna elektronička knjiga o Nikoli Šubiću Zrinskom “...As Only True Men Can: Nikola Zrinski’s Last Stand at Sziget” Željka Zidarića, Hrvata koji cijeli život živi u Kanadi te je prva knjiga o opsadi Sigeta ikada napisana na engleskom jeziku. Povod nam je to za razgovor o njegovoj fascinaciji poviješću i vezom s Hrvatskom.
Recite nam nešto o sebi, koje su vaše veze s Hrvatskom?
Rođen sam u Hrvatskoj i moja obitelj došla je u Kanadu kad su mi bile dvije godine. U životu sam odradio sve kao i bilo koji Kanađanin – studirao sam na Kraljevskom vojnom koledžu, služio u zračnim snagama, diplomirao menadžment i radio u telekomunikacijama dok mi to nije postalo dosadno. Posljednjih sam godina “umjetnik u gladovanju” i pokušavam stvoriti nešto iole važno. Iako sam građanin Kanade, to zapravo ne znači ništa. Kanada je lijepo mjesto za život, ali moje srce je prazno. Ta se praznina popunila kad sam u Hrvatskoj posjetio selo iz kojeg potječem. Tamo sam se prvi put osjećao kao kod kuće. Biti Hrvat ono je što ispunjava moje srce. Vi to vjerojatno ne možete razumjeti jer živite hrvatsku realnost, dok ja, kao i ostali emigranti, živim u romantiziranoj i idealiziranoj domovini.
Što vas je motiviralo da istražujete baš Nikolu Zrinskog?
Nije me oduvijek zanimala povijest. Naime, kanadska povijest veoma je dosadna, sve se vrti oko britanskog imperijalizma i genocida nad domorodačkim stanovništvom. Moje selo u Hrvatskoj triput je starije od Kanade. Ali donedavno nisam bio zainteresiran ni za hrvatsku povijest, jer ovdje jednostavno mnogo toga nije dostupno, pa čak ni na internetu i pogotovo na engleskom jeziku. Jedna od mojih najdražih knjiga sada je “Povijest ranih Hrvata” koju je napisao Ante Mrkonjić, Hrvat iz Australije. Ovaj projekt počeo sam kada sam počeo pisati knjigu o poslovnom upravljanju. Dok sam istraživao tu temu, slučajno sam nabasao na govore koje je Zrinski držao svojim ljudima – na početku opsade i na kraju. Bio sam osupnut njegovim riječima. Počeo sam istraživati što sam više mogao o tome, saznao za opsadu, Sulejmana, Habsburgovce, proučio cijelu obitelj Zrinski. Oduševile su me priče o našim herojima iz prošlosti, tim više jer, kad sam odrastao, takve priče nisu mi bile dostupne i nisam mogao saznati gotovo ništa o svojim precima. Zato sam odlučio napisati knjigu, onakvu kakvu bih htio da sam imao kad sam bio mlad.
Koji vam je najdraži aspekt ove priče?
Njena bit, a to je da je to priča o časti, integritetu, vjernosti, hrabrosti i nesebičnom žrtvovanju. Naravno, jasno mi je da je priča romantizirana, ali ono što najviše cijenim kod Zrinskog i njegovih ljudi jest da su bili pravi primjeri plemenitosti i junaštva. Čak i na kraju, kada je nestalo nade za spas, a znali su da ne mogu dulje izdržati, izabrali su časnu smrt, a ne predaju. Današnji muškarci, u usporedbi s njima, nemaju nikakav osjećaj dužnosti, časti ni hrabrosti. Ta je priča nešto poput priče o Davidu i Golijatu – mi smo, kao manja i slabija vojska, napravili nešto nevjerojatno pred licem sile kao što je bio Sulejman. Izdržali smo i nismo se predali, a iako nismo uspjeli u svom naumu, uspjeli smo znatno oslabiti sultanove snage. Naša priča o Sigetu puno je zanimljivija od primjerice, priče o Alamu, koju su Amerikanci nevjerojatno napuhali. Oni su dobri u marketingu, ali i pričanju priča. Mi imamo pravu, veliku priču – zašto je ne pričamo? Želim da svijet zna da Hrvatska nije neka “terra incognita” europske povijesti.
Koliki dio knjige je fikcija, a koliki je temeljen na povijesnim činjenicama?
To nije tipična povijesna knjiga jer sam je želio učiniti zanimljivijom današnjim čitateljima, unijeti malo više dubine i dramatičnosti. No kostur priče sačinjen je od činjenica koje sam pronašao u stručnim izvorima, od Ferenca Črnka i njegove priče iz perspektive unutrašnjosti tvrđave do Mustafe Selanikija i perspektive iz Osmanskog kampa. Činjenice su činjenice. Ono što sam dodao priči su informacije o tome kako su opsade funkcionirale u to vrijeme kako bih uspio opisati važnost onoga što se dogodilo – neki kreativni elementi nalaze se jedino u načinu kako sam te činjenice izložio. Zbog te razine povijesne točnosti svoju knjigu smatram povijesnom u pravom smislu, a ne povijesnim romanom. Hrvatskim se povjesničarima ona neće svidjeti, ali nije ni napisana za njih. Oni su mogli (i trebali) ispričati ovu priču svijetu, ali nisu. Možda neki od njih sad dobije inspiraciju to učini u znanstveno-povjesničarskoj formi.
Ovo je, dakle, prva pripovijest o opsadi Sigeta na engleskom jeziku, postoji li interes za tu temu u Kanadi, posebice među hrvatskom emigracijom?
Vjerojatno nema mnogo interesa. Sve manje i manje ljudi uopće čita knjige. Je li ovo bio gubitak vremena? Možda. Ali marketinški stručnjak u meni želi to sagledati iz pozitivne perspektive i iskoristiti to kao testiranje tržišta. Ponudio sam novi proizvod i sad ćemo vidjeti što će se dogoditi. Kao što sam rekao, to je knjiga kakvu bih volio da sam imao kad sam bio mlađi jer svi želimo znati naše priče, nešto što će nam objasniti odakle dolazimo.
U opisu knjige piše i da je ovo “beta izdanje”. Što još nedostaje da bude završena i možemo li od vas očekivati još ovakvih djela u budućnosti?
Povijesni su izvori o opsadi Sigeta veoma raštrkani, nije bila dobro dokumentirana pa postoje različite verzije onoga što se dogodilo. Ja sam napisao priču koja, po meni, ima smisla. Način na koji sam činjenice povezao možda za nekoga nije najbolji pa se nadam povratnim informacijama stručnjaka – znam da sam amater i zato sam istaknuo da je ovo “beta izdanje”. Mislim da je priča oko 84 posto gotova, a i to je bolje od svega ostalog što je dostupno – to kažem jer znam da postoji još jako puno informacija na njemačkom, latinskom i turskom koje nisam uspio prevesti. Ono čemu se nadam jest da će se tijekom godine dana ljudi diljem svijeta koji znaju nešto o ovoj priči javiti i dodati komadiće koji eventualno nedostaju, a prvo pravo izdanje trebalo bi izaći 7. rujna 2020. Priznajem, ono čega se najviše bojim jest da nisam uspio dostojno ispričati ovu veličanstvenu priču. Ali to su tipični strahovi paranoičnog perfekcionista.
