Joško Marušić – animator, karikaturist, stripaš, pisac, jedini redoviti profesor u trajnom zvanju za područje animacije u Hrvatskoj, doduše u mirovini... Da bi ga se najavilo, ne treba puno riječi, rođeni Splićanin najbolje će učiniti to sam kad kratko kaže: "Bio sam čudo od djeteta. Dolazim s dna društvene ljestvice. Nemam nikakvog backgrounda. Moj je otac umro uvjeren da Zemlja nije okrugla. Moj život je bio pun uspjeha. Uvijek sam bio izvrstan đak, dobio sam Rektorovu nagradu kao najbolji student u Zagrebu, a s filmom 'Riblje oko' bio sam nadomak Oscara."
Danas živi na dvije lokacije, uhvatili smo ga u zimskoj rezidenciji u Karlovcu, piše knjige i uživa iz pozicije umirovljenika.
Čime se bavite u mirovini?
Rekla je jednom genijalna Meryl Streep: "Kad me uhvati ludilo kao sve razmažene zvijezde i počnem histerizirati na setu i sto ljudi čeka na mene, znam recept za to: zatražim minutu pauze, osamim se u nekom kutu i mislim o tome koliko su mi platili. To je izvrstan, univerzalan lijek." Od svih uspomena moga života, u mirovinu sam ponio samo uspomenu na svoj skromni tekući račun. To je dovoljno za moj cjelodnevni, svakodnevni optimizam. Što još?. Oženio sam se davno za ljubav svog života i vjerujem u nerazvrgivost braka. Uz sasvim malu moju pomoć dobio sam neovisnu državu, zdrav sam i živim na dva najljepša mjesta na svijetu. Moj umjetnički ego odavno je tako dobro napunjen da će hlapjeti još dugo nakon što me svi zaborave... Predivno je biti penzioner. Rekao je i Krleža da je to najbolji dio života samo – kratko traje. Jebi ga, ništa nije savršeno.
Što je kumovalo odluci da Zagreb zamijenite životom šest mjeseci u Dalmaciji, a šest mjeseci u Karlovcu?
Uvijek sam u životu donosio hrabre i pravovremene odluke. Ne želim više živjeti u velikom gradu. Imam prekrasnu kuću na više od tri tisuće četvornih metara vrta, kuću u Zagrebu prodao sam za dobar novac i instinktom vječnog arhitekta obnovio obiteljsku kuću svoje supruge u Karlovcu. To će nam biti zimska rezidencija. Ne bih mogao čitave godine živjeti u Dalmaciji. Na taj manihejski užitak sam navikao. Iskreno, pogled na predivnu rijeku isto je tako lijep kao i na maslinik.
Novinsku karikaturu počeli ste crtati u Studentskom listu, pa Kerempuhu, Nedjeljnoj Dalmaciji, prešli u Slobodnu Dalmaciju, crtali je u Vjesniku, Večernjem listu, Danasu, Smibu, Poletu, Vijencu... iza vas su deseci tisuća karikatura. Ima li za novinskom karikaturom interesa i danas?
Koliko i za novinama. I u doba najvećeg tržišnog cvata novina, karikatura je bila i doslovno na margini. Novine su napravile strašnu pogrešku što su "pisano izdanje" mehanički prenijeli na internet, umjesto da budu sadržajna konkurencija vlastitom internetskom izdanju. Tko hoće brzu i površnu vijest – eto mu internet, tko želi predivni ritual listanja i čitanja vrhunskih novinskih autora, neka uzme novine u ruke. Hoće li čovjek budućnosti biti fizički, emotivni i seksualni kripl, ja ne znam, ali koga vraga su novine požurile s tim.
Je li upotrebom umjetne inteligencije posao ilustratora doveden u pitanje?
Ma, to su djetinjaste dileme. Kreativnost i općenito ljudskost, dižu se stalno na višu razinu. Tako je to od velikog praska. Naš život je "mission impossible". Naša zadaća je širiti prostor razuma, ali i pokušati uspostaviti kontakt s "bazom" koja nas je na taj tegobni put poslala. U poticaju i motivu svega na tom putu, kreativni predvodnik bit će uvijek čovjek i njegov razum, njegovi osjećaji. Čovjek će uvijek moći isključiti struju iz utičnice. Koju je sam kreirao. Uglavnom, takvim kvazifilozofskim dvojbama bavili su se i filozofi u devetnaestom stoljeću plašeći ljude time kako će čovjek zamijeniti boga. Mo'š mislit...
Crtate političke karikature, a opet iz njih je nemoguće iščitati vaš politički stav...Tome vas je naučio život u više sistema ili ste se u počecima opekli pa učili na vlastitim greškama?
Formirale su me dvije okrutne činjenice: bijeda iz koje potječem i fanatična čežnja mojih predaka za samostalnom državom. U ideološkom smislu, i jedno i drugo je poprimalo katkad groteskne obrise. Ako si rekao da si socijalist, bio si proskribiran kao ljevičar, ako si normalno želio svojoj naciji državu, u državi u kojoj sam se rodio i živio 38 godina bio si politički kriminalni destruktivac. No već kao vrlo mlad, vidio sam da u svim ideološkim spektrima ima ljudi daleko radikalnijih i motiviranijih od mene. Pa sam ih pustio naprijed. Ja sam sve svoje kreativne i intelektualne potencijale uporabio da čitav taj proces u vremenu optimiziram. Zato moja karijera tako dugo traje. Bez obzira na to što me neki jadnici drže "konvertitom", ja se uopće nisam mijenjao. Samo sam napredovao.
Jeste li u tom "ozloglašenom komunizmu" ikada doživjeli cenzuru?
Vrlo rijetko. Kao ni danas, ni "tada" nisam bio revolucionar, jer besprizorno, neprestano pljuvanje po okolnostima u kojima živiš, zapravo je pljuvanje na vlastiti, jedan jedini život, a možda i samoubojstveni bijeg od vlastitog, i života općenito. Ja sam uvijek odbijao živjeti u utopijama. Tek sam mali, skromni djelić sveopće stvarnosti koju je formiralo milijune povijesnih pojedinosti. Radikalan sam samo kad su Hajduk i hrvatska reprezentacija u pitanju. Tu želim pobjedu odmah, po svaku cijenu, čak i po cijenu krađe suca u našu korist...
Svjetski festival animiranog filma legendarna je pojava u našoj kulturi. Odigrali ste ključnu ulogu u razvoju tog festivala...
Kako sam već dugo izvan toga, mogu o tome govoriti gotovo objektivno. Tri su ključna čovjeka u njegovoj povijesti: Želimir Matko koji ga je osnovao, Borivoj Dovniković koji ga je dugo vodio i afirmirao, pomno i ozbiljno kakav je i sam bio, i – ja! Pojavio sam se na njemu kao autor debitant 1978. Ja sam autor koncepcije možda najboljeg festivala, onog 1988. na Cvjetnom trgu, iz mojih ruku je Nagrada za životno djelo prešla u ruke Chucka Jonesa, pokretač sam i prvi urednik Animavizije. Nakon uspostave samostalne Hrvatske, Festival je gotovo zamro. Preko pokojnog Škrabala, tadašnji premijer Valentić zamolio me da spasim i obnovim festival. Kao umjetnički direktor, zapravo "pravi" direktor, a potom i kao predsjednik Vijeća festivala, vratio sam tu manifestaciju na drugo mjesto po važnosti u svijetu. Na poziv dekanice ALU Dubravke Babić, početkom dvijetisućitih koncipirao sam studij animacije iz kojega je nastao Odsjek. Tamo sam radio dvadeset godina.
U čemu je kvaka silnog uspjeha Zagrebačke škole? U ono doba bili ste baš slavna osoba, zvijezda...
Napisao sam mnogo tekstova o Zagrebačkoj školi želeći objasniti pravu genezu toga uspjeha. Naime, i strani, dobronamjerni teoretičari govorili su kako je Škola kao meteor "pala s neba" nakon prvog profesionalnog animiranog filma "Veliki miting". No, to nije točno. Ni tehnološki ni kreativno, "Veliki miting" nema veze s atributima kojima se Zagrebačka škola definira. Njezine početke treba tražiti među grupom entuzijasta u stanu Nikole Kostelca koji su odlučili krenuti putem neistražene nove estetike i reducirane animacije. Ali, i taj put već je bio utaban, no zatajen ili ignoriran. Njega su prokrčili Konstanjšek i Neugebauer, inspirirani i obrazovani na temeljima nevelike, ali grandiozne tradicije hrvatske kulture; od slikara "minhenskog kruga", preko grupe Zemlja, fenomenalnih pjesnika i pisaca kratke forme, genijalnih strip-crtača Maurovića i već spomenutog Neugebauera, do ključne pojave – grupe Exact 51. Ja sam se "uklopio" u zadnji čas. Škola je već bila na zalazu. Moj film "Riblje oko" bio je u to vrijeme prava svjetska senzacija. No, po mome mišljenju, Škola kopni negdje sredinom osamdesetih. Makar produkcija postoji, autori koji dolaze eklektički ponavljaju opća mjesta već viđenog. A slava... Početkom osamdesetih Angel Miladinov s Televizije Zagreb nudi mi da koncipiram emisiju o filmu koja će zamijeniti "Tri, dva, jedan, kreni" za koju su vlastodršci držali da je isuviše "liberalna". Makar televizija nikada nije bila moj izbor, 1988. proglašen sam s Lepom Brenom TV licem godine u Jugoslaviji zbog svoje emisije "Obojena svjetlost". Nikada nisam zapustio karikaturu, strip i animaciju. U socijalnom smislu, instinktom genetskog, ali vrlo obrazovanog siromaha, vješto sam kombinirao i koristio te svoje višestruke "slave". Znao sam da je sve prolazno. I bio sam u pravu. Samo moja supruga, moj psić i moja mirovina su vječni. Sve što sam napravio ili pripada zaboravu ili povijesti naše kulture što će, nadam se, motivirati neke nove klince da krenu na neke nove razine...
A gdje je hrvatska animacija danas?
Jaz između američkih giganata koji proizvode crtanofilmske hitove i autora koji istražuju umjetničke mogućnosti medija veći je nego u doba Disneya. Ako je umjetnost bazično istraživanje u području međuljudske komunikacije, onda možemo reći da je današnja umjetnička animacija, a to vrijedi i za našu, daleko od tog poslanja. To traganje se krajnje infantiliziralo zbog opsjednutosti novim tehnološkim mogućnostima. I na našoj Akademiji "nastava" se pretvorila u igraonicu za dvadesetogodišnjake kojima, da možda ne obole psihički, treba odobravati sve što naprave. A i što će jedni drugima poručiti kroz animirani film sirota djeca koja su daleko od života, zatvorena u azilu sazdanom od blagostanja, moralne relativizacije, emotivne invalidnosti, mobitela i tableta?
Ušli ste u uži izbor, ali niste osvojili drugi hrvatski Oscar... kakav je bio osjećaj?
Bio sam mu jako blizu. Bio sam u takozvanoj prednominaciji koja je postojala do sredine osamdesetih godina. Oscarom su svi opsjednuti. Da bi ga se dobilo, mora se poklopiti nekoliko stvari: izvrstan film, anticipacija trendova i pripadnost trenutačnoj političkoj konjunkturi. Pa sad vidi! Ali, ako temeljno nisi beskrajno ambiciozan, spreman na borbu sa svojim vršnjacima, možeš odmah odustati. Animacija se često prikazuje kao djelatnost za introvertirane osobe, ali to je potpuno pogrešno. Kad sam ja išao u utrku za tu nagradu, ne samo da me je bilo svuda po Americi nego su za mene znali svi moji vršnjaci koji su se animacijom bavili. Ni jedan tulum između dvaju oceana nije prošao bez mene...
U svojem filmu "Zašto su došli vlakom" tematizirali ste abortus.
To je bio moj prvi film iz serije..."E, sad ću trošiti vlastiti ugled..." I protivnici i zagovornici pobačaja griješe što radikaliziraju vlastito pravo na istinu. Sam život je potpuna terra incognita, od nebrojeno slutnji, od više osjećaja no spoznaja... Nisam se htio ni prikloniti ni biti protiv bilo koje krajnosti. Napravio sam film sa sljedećom fikcijom: zamislite da nam svi abortusi jedne tople nedjelje pozvone na vrata i hoće se samo to popodne igrati sa svojom braćom i sestrama! Film je imao fantastičan uspjeh, ogromnu gledanost, ali na žalost, samo kod protivnika pobačaja. Ideološka zadriglost toliko je bila jaka da, kakve li bizarnosti, film nije prikazan ni na maloj seoskoj priredbi koja se zove Dani hrvatskog filma...
Napravili ste i film koji je tematizirao eutanaziju. Mislite li da je moguće ozakoniti je kod nas?
Taj filmić prošao je još gore od onoga o pobačaju. Naravno da beznadno oboljelima, poniženima boli i patnjom treba omogućiti dostojanstven odlazak, ali tu se postavlja problem arbitraže! Kako ćemo se zaštititi od mogućih monstruoznih manipulacija? Ako se prihvate svi pozitivistički stavovi tipa "moje tijelo – moje pravo" itd. nećemo li doći do toga u tom bešćutnom svijetu, da će biti legitimno ubiti i dijete koje nije prošlo s odličnim? Bez moralne koncepcije, a ja je ne vidim, ovaj svijet neće moći riješiti tanana ljudska pitanja samo uz pomoć fiškala. Uostalom, eutanazija započinje i kad zanemarujemo svoju baku, kad čekamo godinu dana na pregled, kad osjećamo da smo suvišni...
Slabo je poznato da pišete knjige. Zašto ih ne objavljujete?
Objavio sam pet knjiga. "Istinita priča o Hrvatima" koja je zapravo strip, izvrsno se prodala, ali uglavnom englesko izdanje. Sve što sam javno radio u svojoj karijeri, želio sam da ima gromoglasan odjek. Na žalost, knjige nitko ne čita, a jadni nakladnici da bi životarili, objavljuju amaterska djelca koja pokušavaju uz pomoć još nekoliko preostalih korumpiranih kritičara prodati u stotinjak primjeraka. Svoje dvije najbolje knjige "Zazidan" i "Božanska uporaba umjetnosti" u mom su računalu i neću ih nikada objaviti.
Pomalo ste stručnjak za hrvatsku povijest, dakle, zašto smo u ovako lošoj situaciji i kakvu sliku Hrvatske predviđate za deset godina?
Prvo, mi nismo na vlastitu državu navikli. Za mnoge je bila mit, za mnoge fikcija, a za mnoge babaroga. I sad je imamo. Običnu, europsku, hrvatsku, dosadnu. Kao i sve druge države. "Nije to Hrvatska kakvu sam sanjao..." izgovorili su razočarano neki veliki domoljubi i ratnici prije smrti. Kakvu ste to, molim lijepo, vi Hrvatsku zamišljali?, upitao bih ih ja. Mislim da mi još uvijek živimo iznad svojih mogućnosti i da ćemo se još više provincijalizirati – sve do našeg prirodnog optimuma. Jedan od najpogubnijih znakova provincijalizacije je rast ovisnosti o turizmu! Nikada nećemo živjeti kao Nijemci, nikada nećemo imati BDP kao Slovenci, no je li to najvažnije? Oni koji kažu da je samo Bugarska iza nas po BDP-u ne kažu da se u BDP ne ubraja vrijednost privatnih nekretnina i ne računa se štednja. Uračunajte to dvoje i još dodajte statistički podatak koliko četrdesetogodišnjih Hrvata živi s mamama – i bit ćemo među prvima u Europi. No, svejedno... Vrijednost i kvaliteta života, ovisi i ogleda se u tisuću malih pojedinosti. U skladu u obitelji, u gradelama, u čaši vina, u sunčanom popodnevu, u osjećaju da smo sve napravili za svoje bližnje, da nismo nikome dužni i konačno – da je život takav bingo da je gotovo ravan statističkoj greški. Vrijedi li tu svemirsku rijetku dragocjenost kratkog trajanja, još usmrdjeti svojom zlovoljom, čangrizavošću i sitničavošću?
Koliko u Hrvatskoj košta proizvodnja dugometražnog animiranog filma i koliko je isplativo raditi ih?
Otkako postoji samostalna hrvatska kinematografija napravljena su dva dugometražna filma. Prvi je moj – "Duga", i drugi nedavno dovršeni "Cvrčak i mravica" producenta Dina Krpana koji je produkciju naučio kod mene. Komercijalne dugometražne animirane filmove mogu proizvoditi samo velike američke kompanije i minuta proizvodnje tih filmova već je došla na dva milijuna dolara! U svijetu se napravi još pedesetak dugometražnih filmova i baš ni jedan jedini od njih nije komercijalan. Ili te filmove, kao u Francuskoj, iz kulturoloških motiva financira država, ili kao u Japanu iz nekih promidžbenih motiva velike kompanije, a ostali... Uglavnom, radi se o manijacima koji će jesti travu da te filmove realiziraju, makar 90% njih nikada neće zaigrati u kinima. Moj film je koštao osamsto tisuća eura. Država mi je dala 40% novca. Ostalo sam pribavio sam, tako što sam na primjer, u produkciju "upucao" i vlastitih dvjestopedeset tisuća eura. Zašto sam to radio? Čitav život posvetio sam animaciji i htio sam "pod stare dane" sebe počastiti time.
Što biste napravili da vam se pruži prilika da drmate scenom s pozicije ministra kulture i medija?
Nećete vjerovati, nekada sam maštao da budem ministar kulture. Ali, danas – ne! Danas su ministri zapravo po vokaciji i ovlastima državni tajnici. Bez karizme i lišeni bilo kakve kreativne inicijative. No, da sam ministar... Reći ću vam što bih napravio do pauze prvog dana na poslu. Ukinuo bih HAVC tako da bi ih mučio gledanjem filmova koje su sami producirali, a potom bih ukinuo Hrvatsku akademiju znanosti i umjetnosti tako da bih im oduzeo povlaštene mirovine. Bez povlaštenih mirovina, ta beskorisna i skupa organizacija sama bi se ukinula.
Ljudi ne znaju ili su zaboravili da ste po struci arhitekt. Kako se dogodio taj obrat prema animaciji?
Na zadnjoj godini studija arhitekture dobio sam Rektorovu nagradu, ali, već sam tada znao da ću promijeniti profesiju. Napravio sam još jedan rizičan potez u životu koji se jako, jako isplatio. No, u duši sam arhitekt, i opet bih studirao arhitekturu. Kad sam promijenio profesiju, nisam doživio nikakav šok. Na jednoj drugoj razini, i animacija je kreativno rješavanje problema u vremenu i prostoru. Ali, bez obzira na to što "pravi" arhitekti tvrdili, pomoću animiranih filmova još šaljem i poruke. Nepromjenjive. Na moje poruke nitko neće moći bespravno podignuti kat ili ugraditi klimu, ne smetaju im potresi...
Što biste u karijeri da možete možda odigrali drugačije?
Najgora stvar koju sam u svom profesionalnom životu napravio bila je kadrovska politika koju sam vodio nakon osnivanja Odsjeka. Vjerovao sam ljudima i sve je ispalo očajno. Na Odsjeku za animirani film i nove medije nakon mene zaposleno je dvanaest nastavnika, uglavnom profesora, a najmanje njih osam pojma nema o animaciji...
Otkrijte nam za kraj konačno zašto ste kao mladi trčali potpuno goli Vlaškom?
Spavao sam kod djevojke kojoj je iznenada u posjet došla teta koja joj je ustupila stan i nije smjela naći muškarca u njemu. Preko krova sam se spustio usred podnevne vreve u Vlašku – potpuno gol! Ali, toliko sam bio sretan što sam izbjegao opasnosti, da sam grlio nepoznate i zgranute prolaznike. O tome je pisao i Večernji list, a javljali su se pismima i građani koji su vidjeli događaj... Ako su još živi, eto, sada znaju o kome se radilo.
