Bilo je to početkom šezdesetih, nekoliko godina nakon Titova izmirenja s Rusima i ljubljenja s Hruščovom, kad je postalo preporučljivo objavljivati tekstove sibirskih robijaša i crnim bojama u crnim slikama prikazivati staljinizam kao komunističko zastranjenje, slijepu ulicu, tako da se slika samoga komunizma, iz njegove prve faze, socijalizma, ne pomuti i tako da jugoslavenski samoupravni socijalizam sa cjelokupnom svijetlom perspektivom spram crnini staljinizma bude što sjajniji, a Titovo suprotstavljanje Staljinu opravdano kao epohalni i globalni ispravak Staljinovih zastranjenja... U to se vrijeme Titov logor na Golom otoku nije spominjao u javnosti, iako su za njegovo postojanje svi znali, nije se spominjao ni kao logor, stvarnost od svega stvarnija, ni kao vrijeme kad su cvjetale tikve, hoću reći, koristeći naslov romana Dragoslava Mihailovića, kao literatura, jednako zanimljiva kao i ona koja se bavi životom u sibirskim logorima. U to se vrijeme iz sibirskog progonstva, na temelju dogovora Tita i Hruščova da se u Jugoslaviju, ako to žele, vrate svi oni Jugoslaveni koje je Staljin prognao u Sibir, čak i s obitelji ako su je u međuvremenu tamo stekli. U Preko, Zadru preko mora, u dio trošne očeve kuće, vratio se neki Kuštera sa suprugom, Ruskinjom, koja je kao i on od Staljina bila prognana u katorgu. Na robiji su se upoznali i vjenčali. Kušteru je Oktobarska revolucija zatekla kao radnika u nekoj od američkih tvornica. S nekolicinom drugova, koji su bili zaneseni revolucijom kao i on, otišao je u Rusiju da pomogne ostvarenju ideala radničke klase, uz sve načine i tako da se proleteri svih zemalja ujedine. Tamo su ga u nekom gradu gdje je gradio komunizam, ne zna se komu, na temelju nečega, ne zna se čega, a možda i ničega, proglasili špijunom buržoazije i poslali na robiju. Na koliko godina, ni to se ne zna! I, eto, dogodio se Tito, dogodio se njemu i toj njegovoj socijalističkoj revoluciji, pa se Kuštera, po vlastitoj želji, vratio u svoje Preko, iz koga je otišao trbuhom za kruhom pred sam početak Prvog svjetskog rata, u kuhinju sa zidanim štednjakom i nešto sobice kraj nje, koliko mu je od očevine, kad su se djeljenici podijelili, pripalo. Ali samo privremeno, koju godinu, ne zna se ni to koliko, dok mu kao zaslužnom revolucionaru, koga je staljinizam dodatno opteretio, ne dodijele stan u nekoj od kuća koje se grade za revolucionare, za borce, grade od posebnog nameta na radničke plaće, koji nije malen, ali je i takav nedostatan, jer je revolucionara sve više, čak su i iz Sibira ovamo počeli pristizati. Glavni mi je urednik «Zadarske revije» kazao da bih mogao otići kod toga Kuštere, vidjeti gdje, kako i s kim živi, čuti od njega kako je dospio u prvu zemlju socijalizma, zašto je i na koliko godina prognan u Sibir, kako mu je bilo na robiji i zašto se poželio vratiti u našu i svoju zemlju. O tomu što mi kaže, a što dosad javnost ne zna, vodit ću bilješke i, kad se vratim u Zadar, napisati reportažu, članak, priču, bilo što. Ako od njega i ne dobijem neko značajno štivo za časopis, time bismo mu pomogli da što prije u Zadru dobije stan; već je treću godinu u očevoj kući, a kakva je navala na boračke stanove, mogao bi tamo gdje je sada ostati zaboravljen do smrti. Da, i još nešto! Neka ga pitam bi li mogao nešto sam napisati o tom svom robijaškom iskustvu, pa bismo to, ako bude valjalo, objavili kao njegov autorski tekst i platili mu honorar. Susreo sam se s tim Kušterom u gradu, nije mi se po zimi išlo u Preko, i dogovorio da će on nešto napisati, da ćemo se onda ponovo sastati i porazgovarati o svemu. I na osnovi toga što će napisati! Nisam mu zaboravio reći ni ono kako mu želimo pomoći da svoj borački status kao revolucionar iz Oktobarske revolucije, u cijelosti, uz mirovinu koju već prima, i stan u gradu dobije. Nakon nekoliko dana javio se i mi smo se sastali u kavani «Central». Bio je početak siječnja, pao je snijeg, puhala je hladna bura. Trajekt je s Preka, preko vjetrovita kanala, jedva prešao i dohvatio se ulaza u luku. Ispričavao se zbog zakašnjenja od pola sata. Ništa zato! Predao mi je, olovkom s obje strane ispisana, dva lista iskinuta iz sredine osnovnoškolske bilježnice, sjeo na stolicu nasuprot meni i, dok sam je prelazio pogledom preko onoga što je napisao, pričao mi kakvu muku muči sa suprugom, zbog ovog snijega, ove bure, ovoga mora koje zabjeljuje i zbog slanih kapljica, posolice, što ih bura navijava kroz otvore starih prozora njegove kuće, koja, okrenuta prema sjeveru, od morske obale nije daleko.
Ženi mu je u toj kući hladno i vlažno. Kad će već biti sagrađen taj stan u gradu, koji su mu i prije dolaska ovamo obećali! Zato što joj je na ovoj buri hladno i ovoj posolici vlažno, krivi njega. Krivi ga zato što do novog stana u gradu nije došao, ali krivi ga i zbog nečeg drugoga. Dok su bili u Sibiru, za vrijeme dugih zima i u ljetima koja bi kratko trajala, on bi joj pričao kako je tamo kod njega, u Dalmaciji, sunčano i toplo, u dugom ljetu, što je za očekivati, ali, što za Sibirca može biti samo pusta želja, i po kratkotrajnoj zimi.
To je za zimogrožljivu ženu bio jedan od važnih razloga da ju je uspio nagovoriti neka se iz Sibira presele u Dalmaciju. Iako Ruskinja, nikad se nije navikla na hladne duge sibirske zime, pa je poželjela imati što joj se nudi – trajno sunce i trajnu toplinu. A sad, kad je došla u Dalmaciju i iskusila što je bura i posolica u kući kraj mora, kući koju grije samo jedan stari štednjak, dok se na njemu kuha jelo, jer drva, da ga povazdan ložiš, nema, ne prestaje ga koriti: «Lagao si mi! Ovdje je kod vas u Dalmaciji hladnije nego kod nas u Sibiru!»
Njegov rukopis, ni letimično ni djelomično, nisam uspio pročitati za stolom u kavani; pažnju su mi zaokupili jadi njegove žene, jadi zbog dalmatinske zime, koja po studeni nadmašuje sibirsku. A kad sam ga kod kuće na miru pročitao, zaključio sam da ga nisam trebao čitati nikada, ni letimično ni temeljito, jer u njemu nije bilo ničega što mi Kuštera, pošto je jadanje o ženinoj zimogrožljivosti završio, nije kazao i, da preko «Zadarske revije» što prije dođe do novog stana, bar tri puta ponovio. Ali, pisao ili govorio, stavljao mu ja o tomu potpitanja ili ga pustio da sam govori, ni u onomu što je napisao ni u onomu što je kazao nije bilo ni riječi o krivnji zbog koje je u Sibir prognan ni o tegobama što ih je tamo proživio. Kakva krivnja! Kakve muke! On je u Sibir poslan po partijskom zadatku, a kad se o partijskom zadatku radi, nema tu mile-lale, dragi moj, tko je bez muka, gladi i studeni mogao sibirsku pustoš pretvoriti u socijalistički raj! Tko! Ni drug Staljin koji je imao snage da drma kuglom zemaljskom! Pa, onda, za vrijeme rata: ti si u Sibiru duboka pozadina, proizvodiš na miru tenkove za prvu liniju fronta! Da njih u Sibiru nije bilo, da znaš, druže, bez njihovog bi oružja Crvenu armiju Hitlerove horde uspjele pregaziti! Ali, nećeš, fašiste! Sibirci su to! A što se, pak, Staljina i komunističkih rukovodilaca tiče, što o njima ima reći i napisati? O Staljinu da je bio i ostao generalisimus, a biti takav kakav je on bio i vladati onim čime je on vladao, ne može biti a da ne napraviš i koju sitnu pogrešku! Hruščova je hvalio, a njegovu kritiku Staljina držao drugarskom kritikom, potrebnom zdravlju partije, ali samo ako je dana s mjerom, ne jako, ne slabo, što je drug Nikita dobro odmjerio. Tita je hvalio, činilo mi se s nešto manje strasti nego Nikitu, ali ga je hvalio, jer je prema Staljinu bio kritičan, što je bila opravdana drugarska kritika, a prema sebi je Tito bio samokritičan, bez čega zdravog partijskog života nema, priznao je svoje pogreške prema prvoj zemlji socijalizma, primio je Hruščova u Beogradu i došao se u Moskvu ispričati! Eto, tako stvari stoje: on je kao klasno osviješten proleter, sa četiri razreda pučke škole, služio socijalističkoj revoluciji otkako je iz Amerike krenuo u Sovjetski Savez. Tamo je po zadatku poslan na sibirsku katorgu i otuda se vratio u svoje rodno Preko uzdignuta čela. Sad, s mirovinom u džepu, čeka novi stan i stanuje u očevoj kući, u kojoj je, po sudu Ruskinje i sibirske robijašice, hladnije i vlažnije nego u Sibiru. Što mu preostaje nego da čeka, on je svjestan da je do stana teško doći, ali drugovi su obećali i obećanje će ispuniti kao svaki put do sada. Našao sam se s odgovornim urednikom «Zadarske revije» i kazao mu kako s Kušterinom pričom o razlogu progona u Sibir i mukama na sibirskoj robiji stvari stoje – nema progona, nema muka, sve je bio samo partijski zadatak. Neku bih bilješku mogao napisati, gdje je bio, kako se vratio, s kim živi i kakvu mu glavobolju zadaje bura i posolica, samo zato da siromah što prije dobije stan. «Kad s tim stvari tako stoje, ne treba ni bilješka. Ako stan i ne dobije, bit će njemu nakon Sibira dobro i u Preku. Kratke su naše zime i nije točno da su hladnije od sibirskih i kad se kuća grije iz kuhinje samo dok se ručak kuha! Kad je kao partijski zadatak shvatio katorgu u Sibiru, neka i stanovanje u očevoj kući shvati na isti način.»
*Preteča gulaga
Kad su ga pitali o Aralici, naš najveći živući pjesnik Danijel Dragojević je jednom prilikom rekao: "Bit će spominjan u hrvatskoj enciklopediji književnosti kao književnik koji je živio na prijelazu s 20. u 19. stoljeće i ja se s time potpuno slažem. Gornji tekst koji je „plodonosni“ pisac ponudio Večernjem listu je najobičnija prevara, bezvrijedni politički pamflet jednog ogorčenog starca. S pričama ili kratkim pripovijetkama, kako već, ovo nema blage veze. Blage…