Kazališni zastor Vlaha Bukovca “Hrvatski preporod” iz 1895. godine više ne “stanuje” u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu. Prije dva tjedna zastor, čija se vrijednost u medijima procjenjivala na milijun eura, prešao je rijeku Savu te je premješten u suhu tamu muzejskog depoa Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu. Taj najslavniji hrvatski kazališni svečani zastor, koji je posljednji put restauriran 1988. godine kada je bio izložen u zagrebačkom Umjetničkom paviljonu, tako će do daljnjega biti nedostupan hrvatskoj javnosti koja ga nije vidjela još od 1. srpnja 1996. godine kada je posljednji put spušten na pozornici matičnog hrvatskog kazališta.
Sa Sanaderovom kolekcijom
– Odluka o premještanju svečanog zastora Vlahe Bukovca Hrvatski preporod iz HNK u Muzej suvremene umjetnosti donesena je na 5. sjednici Hrvatskog muzejskog vijeća 15. siječnja 2013. Odluka je donesena temeljem zaključka Stručnog povjerenstva za utvrđivanje uvjeta za pohranu svečanog zastora u sastavu Iva Čukman, Antonina Srša i mr. art. Tamara Ukrainčik. Povjerenstvo je utvrdilo kako su uvjeti za pohranu svečanog zastora u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu zadovoljavajući te da su osigurani dobri mikroklimatski uvjeti, protupožarna i protuprovalna zaštita, a i da dimenzijama odgovara veličini zastora – rečeno nam je iz Ministarstva kulture na upit zašto se zastor, koji zacijelo ne spada u modernu umjetnost, pohranjuje baš u MSU.
Tragajući za zastorom, koji je premješten u posvemašnjoj medijskoj tišini, prvo smo uz molbu za snimanje zastora, kojega gotovo nitko osim stručnjaka nije vidio punih sedamnaest godina, kontaktirali s v.d. intendanticom HNK u Zagrebu Sanjom Ivić. Ona nam je 22. listopada elektroničkom poštom odgovorila da se za potrebe snimanja zastora, osim kazalištu, moramo obratiti i Hrvatskom restauratorskom zavodu i Konzervatorskom odjelu Ministarstva kulture. O činjenici da je zastor premješten iz HNK u MSU nije bilo ni riječi. Tražeći dozvolu za snimanje od restauratora i Ministarstva kulture, saznao sam da je zastor već premješten u MSU “ovih dana”. Iz Ministarstva su 23. listopada napomenuli da bi tijekom snimanja zastora obvezno morali biti prisutni i restauratori HRZ-a i Gradskog zavoda za zaštitu spomenika, odnosno da i od tih institucija treba tražiti dozvolu!?
Na ponovni upit Sanji Ivić, v.d. intendantnici HNK, što se dogodilo sa zastorom, dobio sam odgovor da je zastor u dogovoru sa svim odgovornim institucijama premješten u MSU. “HNK ga je dao pohraniti u MSU jer taj Muzej ima najpovoljnije uvjete za čuvanje tog neprocjenjivog zastora. Ostali svečani zastori čuvaju se u HNK i izlažu se u posebnim prilikama, na primjer tijekom svečanih obljetnica i slično. Originalna kopija koristi se umjesto Bukovčeva zastora također u svečanim prilikama. Za dopuštenje snimanja treba se obratiti upravi i Ravnateljstvu tehnike HNK u Zagrebu”, poručila je novom porukom v.d. intendantice HNK-a Sanja Ivić.
Naime, poznato je da HNK ima još nekoliko povijesnih zastora. Najstariji je onaj Karasov “Djed, unuk i vila”, koji je visio još u starom kazalištu na Gornjem gradu. Tu su i zastori “Titov naprijed” Frana Šimunovića i Kamila Tompe, ali i kongenijalni “A.D. 1573.” Krste Hegedušića te nekoliko zastora koji su stvoreni u posljednjih dvadesetak godina. Među njima nalazi se i kopija Bukovčeva povijesnog zastora na kojoj se radilo tri godine i koja je inaugurirana za Božić 1999. godine. Na njoj su radili akademski slikari Eugen Kokot i Ivica Šiško (a trebali su još i Dubravka Babić i Miroslav Šutej) sa suradnicima, a njenu izradu je platila Tvornica duhana Rovinj. Izradi kopije pristupilo se jer je Bukovčev zastor bio oštećen stogodišnjom uporabom pa mu je prijetilo ozbiljno i trajno oštećenje. Tadašnji intendant HNK Georgij Paro u prigodnoj je knjižici zapisao da će original “nakon ponovne restauracije biti trajno pohranjen u jednome od zagrebačkih muzeja gdje će ga moći vidjeti i diviti mu se budući naraštaji”. Parova želja ostala je neuslišana do danas.
Honorar od 6000 forinti
Kako je Bukovčev zastor, za koji je autor primio honorar od 6000 forinti, premješten u MSU, zamolio sam i Snježanu Pintarić, ravnateljicu Muzeja za snimanje zastora.
“Na žalost, snimanje nije moguće jer je zastor u roli, a svako otvaranje traži stručan nadzor”, poručila je ravnateljica muzeja koja je zastor ionako dobila samo na pohranu, baš kao i umjetnine iz Sanaderove obiteljske zbirke.
No, puno konkretniji bili su iz Gradskog zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirode.
“Zbog njegova značenja zastor je privremeno smješten u Muzej suvremene umjetnosti u svrhu osiguranja boljih uvjeta čuvanja do izvođenja nužnih radova obnove. S obzirom na stanje, način pohrane i veliki format Bukovčeva zastora, ovaj zavod nije suglasan s traženim fotografiranjem zbog mogućih dodatnih oštećenja do kojih bi moglo doći pri manipulaciji i pripremi zastora za fotografiranje”, piše Novak 29. listopada.
Novakov odgovor, nažalost, sugerira da je Bukovčev zastor, prevrijedan hrvatski umjetnički artefakt, oštećen zubom vremena, te da je krajnje vrijeme za njegovu obnovu, a onda i za izlaganje javnosti. Stoga nije jasno zašto je zastor iz HNK premještan u totalnoj tišini jer bez medijske halabuke teško da će ionako troma država pronaći novac za očito hitno potrebno spašavanje ovog monumentalnog Bukovčeva remek-djela.
novinar nema pojma da je zastor propao jer je doslovno stajao u vodi u rupi u HNK i da je u zadnji cas spasen intervencijom ministarstva. i kad bi isti taj novinarcic znao pravila konzervatorstva ne bi mu palo naa pamet da inzistira na snimanju zastora u ovom stanju. to je sada posao restauratora, a ne zlobnih tekstova poput ovog, prepun bijesa i neznanja.