Nikola je bio frustriran. Šaka koju je zgrčio, utisnuvši prste u dlan, gotovo je postala ljubičasta. Napokon je otpustio stisak i iz šake na cestu padne zgužvani papirić. Podigao ga je i osjetio kako je vlažan, znoj ga je omekšao, pažljivo ga je razmotao i uperio pogled u ono što mu je ispisao bankomat: NA RAČUNU NEMA DOVOLJNO NOVCA.
– Honey, I’m home – viknuo je pokušavajući se našaliti.
– Je li ti sjela mirovina? Jesi kupio nešto za jelo? – pitala ga je odmah s nervozom u glasu tridesetosmogodišnja ljepotica velikih plavih očiju uokvirenih debelim nanosima maskare.
Polako je zatvorio vrata, izuo cipele i osjetio olakšanje u nožnim prstima, nije ni podigao pogled s prstiju dok je izgovarala:
– Nikola, žao mi je što ti moram ovo reći, ti to ne zaslužuješ, ti si dobar čovjek, ali si stvarno gubitnik. Odlazim sutra, oprosti – sipala je očito već uvježbane rečenice. Kada je recital završio, iskreno je osjećala tugu.
Danas kad Alise više nema u stanu, on se začudo osjetio bolje nego ikad. Na stolu nije bilo prašine, nije bilo ni mirisa nikotina koji se mogao razviti samo u njegovu sjećanju dok je gledao fotografiju na kojoj je sjedio na prašnjavom putu, naslonjen na tenk. Imao je uniformu, maskirnu, šljem mu je bio na glavi, pušio je i smijao se. Iznad njega, iz tenka koji se usidrio ovako glupo nasred ceste virio je njegov brat, smijao se isto kao i on, imali su isti osmijeh. Prelijep osmijeh, pun zdravih bijelih zubi na prašnjavim mladim licima.
Ponovo fotografija koju zna, naš dobri prijatelj Hari, Nikola je zagrizao blago donju usnu, pa gdje li je on sada? Živ, mrtav? Iz one kuće u Lici izašli smo svi živi, i Hari, i moj brat i blizanci, ja sam imao samo ogrebotinu na lijevom obrazu, pomislio je Nikola i prošao prstom po tek neznatnom ožiljku.
Bio je ponovo mlad, mlad sa svoje 53 godine. Prvo je pomislio da je uzeo dvostruku dozu antidepresiva koje inače uzima, po liječničkoj preporuci. No onda se sjetio da danas uopće nije uzeo ništa. Ovaj stan je lijep, ja sam lijep. Samo se moram spasiti tako što ću spasiti njih, njih četvoricu.
Zvonio je dugo. Bio je umoran, putovao je dva sata autom iz Zagreba i još je pola sata tražio bratovu kuću. Pas s ulice lajao je na njega. Vrata mu je otvorila stara ružna žena. Bila je bez zubi. Iza nje se pojavio njegov brat, isto star i ružan. Isto bez zubi.
Sjedio je u njihovoj kuhinji.
– Izgledaš lijepo – rekla je bratova žena stavljajući bocu rakije i tri čašice na stol.
– Ne znam što da ja vama kažem, ne izgledate najbolje.
– Nismo dobro – rekao je brat – nemamo novca.
– Zar nemate vojnu mirovinu? Imate dobre mirovine?
– Djeca su u Zagrebu, studiraju.
– A vi pijete! – rekao je Nikola previše ljutito.
Osjećao se loše pa je počeo s drugog kraja:
– Imam prijedlog kako da nam svima bude lakše.
– Koji prijedlog, Nikola? – pitao ga je ovaj starac koji je bio njegov brat.
– Nemojte odmah skočiti, kad vam kažem. Moramo se predati policiji.
Nisu ništa rekli. Sjeo je u auto i onda je plakao desetak minuta.
Blizanci su živjeli na morskoj obali u staroj kamenoj kući. Imali su brodicu i lovili su ribe. Ivor je bio nekoliko minuta stariji brat, a Tibor nikako nije pristajao biti mlađi. Ivor mu je rekao neka okrene srdele na roštilju, na što je Tibor odmahnuo glavom.
– Pa vidiš da postavljam stol pod pergolom, donio sam vino iz konobe, narezat ću pršut i sir. Donijet ću stolnjak i tanjure, čaše... Pa daj bar te srdele! Nikola treba doći svaki čas.
Nikola je parkirao što je moguće bliže kamenoj kući, bilo je vruće, traperice su ga pekle za noge. Skupe sunčane naočale namjestio je na glavi poput tijare, uvijek se bojao da će sjesti na njih. I sada se bojao da će sjesti na njih premda su mu bile na glavi.
– Jesi to ti, Nikola? – pitao je Ivor.
– Pa naravno da sam ja, vole. Tko bi bio? – rekao je čvrsto ga zagrlivši. – Nama je dobro, mi nemamo problema s tim, našim slučajem – rekao je Ivor, bez previše uvoda, prevruće je za prenemaganja.
– Zašto misliš da sada trebamo prekršiti zavjet, nakon dvadeset i šest godina? – Ivoru se stvorila žuta mrljica u nebeski plavim očima.
– Hari misli kao i ja, rekao mi je preko telefona da moramo skinuti taj teret s duše – Nikola nije uzmicao.
– Baš me briga što ti i Hari mislite, ne možete prekršiti dogovor dok svi ne pristanemo, takav je dogovor! – Ivor je mislio vrlo ozbiljno.
– Dakle, dogovor je da ne možemo prekršiti dogovor – Nikola se podsmjehivao.
– Dok se drukčije ne dogovorimo – nastavio je u tom tonu Tibor i potom rekao: “Ja sam ‘za’.”
– Za što si ti to, majmune, “za” ? – sasjekao je Ivor.
– Da prekršimo dogovor – gledao je Tibor svog brata u žutu mrljicu.
Kada su ulazili u onu kuću u Lici, prvo je išao Hari, iza njega blizanci s poluautomatskim puškama, njegov brat se spotaknuo na pragu, a onda je čuo šuškanje na orahu, pogled mu je ispustio brata iz fokusa i otišao prema orahu. Na orahu se čulo kuckanje u koru grane, a djetlić, ta lijepa ptičica kljunom je u brzom ritmu udarala u drvo. Vidio ga je. Onda je iz kuće isto dopro zvuk brzog ritma. Rafal. Ili je to djetlić. Djetlić, pa kuća. Onda je ušao u kuću.
U svom stanu Nikola je napravio pravi domaćinski ugođaj. Bijeli stolnjak našao je u komodi, Alisa ga nije htjela. Tanjuri, čaše, pa čak i svijeća brižno su bili postavljeni za šest osoba. Zvono. Otvorio je svom bratu i njegovoj ženi Marini. Imali su nove bijele zube.
Sada su njih troje sjedili za stolom, smijali su se. Onda su došli i blizanci. Napokon se pojavio i Hari, visok dva metra i težak stotinu i trideset kilograma. Njih šestero bili su kao obitelj, dok su jeli pršut i dinje i pili pivo i vino.
Marina je potom otišla u hotel.
Kada je Nikola ušao u kuću, blizanci su imali puške uperene u nešto na podu, u puno razne odjeće naslagane na veliku hrpu. Hari je bio sagnut nad hrpom, a njegov brat imao je pištolj koji je beživotno držao u šaci koja mu je bila teška i padala na bedro. Na licu mu je bilo znoja... I krvi. Hrpa se počela dizati, kao da je odjeća oživjela i prijetila poput duha: Huuuu-huuuuu!
Sad su svi pucali u odjeću, blizanci, Hari iz blizine, njegov brat iz beživotne šake i on, iz puške. Svi su pucali u tu odjeću koja, kada je ponovo pala na pod, odjednom se pretvorila u nešto drugo.
U muškarca, u ženu i u djevojčicu.
U toj suludoj pucnjavi osjetio je bič na obrazu. Metak nekog od pucača na odjeću mogao je biti njegov posljednji poklon, ipak pronašao je utočište u starom zidu.
Blizanci su počeli paničariti, plakali su, padajući na koljena, Tibor je okrenuo pušku prema sebi, naslanjajući se bradom na cijev, a Ivor se ukočeno pokorio njegovoj odluci. Nikola se bacio na Tibora i oteo mu pušku. Sad je imao dvije u ruci. Stavljajući ih na rame, polako je od Ivora uzeo i treću. Njegov brat je i dalje imao beživotnu šaku i snažnu potrebu da ih pokopa. Topovska granata koja je upravo eksplodirala u njihovoj blizini najbolje ih je uvjerila da za to nema vremena.
Nikola je kroz otvorena vrata vidio da nakon granate više nije bilo drveta... Ni djetlića.
– Bili su civili, nenaoružani, bilo je vruće, nismo htjeli, djetlić je kucao kljunom o koru drveta, bili smo... – Nikola je pokušao ispričati što se to dogodilo u toj kući i zašto su sada došli u policijsku postaju, njih petorica.
Sjećate li se Ane Župan? Svojedobno, njene su priče preplavljivale žute novine. Bilo je to vrijeme kada se pisanje honoriralo bez obzira bila to prava književnost ili je Komisija za šund ocijenila da se radi o tipiziranoj lakoj literaturi za razbibrigu domaćica. Pod pseudonimom Ana Žube vrijedna je gospođa objavila preko 1500 šund priča. E pa draga moja Aleksandra, ovo što ste vi poslali na natječaj ne da nije šund nego mu nije ni blizu. Ni b-l-i-z-u.