Roman Kratki izlet Antuna Šoljana objavljen je najprije u friziranoj inačici u zagrebačkom časopisu Forum, a potom s nekim dodacima kod beogradskog nakladnika Prosvete. U Hrvatskoj je ukoričen, i to u izvornoj verziji, tek 1987. godine. U vrijeme kad se pojavio, roman je u prvom redu doživljavan kao politička alegorija: nešto zbog signala u tekstu koji su se mogli tumačiti kao kritika ondašnjeg političkog sustava, a nešto već i zbog samog autorova imidža. Današnji čitatelj, koji ne poznaje politički kontekst u kojem je Kratki izlet nastao, jedva da će pomisliti na takvu interpretaciju teksta; i sam autor je naknadno zanijekao da mu je nakana bila napisati političku alegoriju. Ali, roman o izletu skupine mladih ljudi u Istru valjalo bi prije svega čitati kroz pozadinu tradicije koju nam je ostavila egzistencijalistička književnost; ovdje je, naime, riječ o potrazi za identitetom, o pokušaju da se prevlada generacijski nihilizam i pronađe smisao života.
Relativno oskudnu radnju romana čine događaji vezani uz potragu za starohrvatskom arhitekturom i zaboravljenim freskama koju poduzima skupina mladih arheologa i povjesničara umjetnosti po istarskoj unutrašnjosti. Svjedok neobičnih zbivanja na jednoj od ekspedicija jest sam pripovjedač, i sam lik u romanu, čija sjećanja i refleksije tvore i cjelokupni sadržaj Kratkog izleta.
Pripovjedač i Roko posvađaju se oko fresaka te se pripovjedač zatim oprašta od Roka i sâm ulazi u podzemni hodnik, gdje u fantazmagoričnoj viziji ugleda svoje pretke. Izlazak u pusti kamenjar ujedno je i povratak u svijet stvarnosti.
U završnoj sekvenciji, lociranoj u suvremenost, pripovjedač nastoji naći sudionike izleta, ali ne uspijeva pronaći nikoga, pa čak ni Gradinu na zemljovidu.
Ključna obilježja generacije sadržana su u liku anonimnog pripovjedača: spremnosti da slijedi uhodane društvene obrasce, ali bez dubljeg uvjerenja, nakon čega nužno slijedi razočaranje kao posljedica.
