Miroslav Krleža je istinski veliki dramatičar. Naravno, da ovom rečenicom otkrivamo toplu vodu, ali on je doista toliko velik da se ne može upropastiti ni ludostima. Kaskade njegovih rečenica plijene čak i kada ih izgovaraju glumci totalno neartikuliranog izričaja. Njegovi likovi su fascinantni čak i kada ih morate gledati odjevene u rublje preko kojeg imaju navučene bunde, koje umjesto da naglase dekadentno propadanje služe samo kako bi se sa glumaca slijevao znoj.
Leda je velika drama čak i kada se igra među deblima u šumi (jer prvi je Glembay tamo ubio i pokrao zlatara te tu počinje cijeli usud i veliko književno djelo) umjesto u građanskim salonima, s pijanistom koji je cijelo vrijeme na sceni, ne kako bi svirao nego kako bi na glavi nosio glavu plišanog medvjedića... Sve to vidjeli smo sinoć u predstavi s kojom je na Gavellinim večerima gostovao HNK Osijek.
Njihovu Ledu je režirao Ivan Leo Lemo, koji je otišao toliko daleko da je u Krležin tekst stavio i posvetu samome sebi, pa tako likovi ne piju limunadu nego lemonadu. No, ovo nije kazališna provokacija (legitiman teatarski čin, često i izvor mnogih kazališnih otkrića i uzbuđenja). Ovo je totalna nemoć u kojoj je najlakše muškarce odjenuti u žene kurve, glumca koji igra Aurela postaviti da zapravo glumi Modnog Mačka i natjerati ga da u datom trenutku potpuno gol, gledalištu pokaže stražnjicu. Ta stražnjica Krleži definitivno ne treba!
Draga Bojana, Ma nigdje na kugli zemaljskoj, pa ni na West Endu i Broadwayu, nema kazalista kakva su zagrebacka! Sve ostalo je goli kikic! :))))