Dugotrajnim pljeskom publika je pozdravila doajena glume, majstora karakterne komike Špiru Guberinu na dodjeli Nagrade hrvatskog glumišta kada mu je struka dodijelila nagradu za životno djelo. Dvije godine prije dobio je i Nazorovu nagradu. Glumio je više od 200 uloga u 60 godina provedenih na pozornici. Glumac za kojeg prijatelji i kolege kažu da je nježan i drag do neizdržljivosti za sebe kaže da je prije nastupa vrlo često imao tremu te kako se i na posljednjem nastupu ispočetka bio malo uplašio, ali da se kasnije "obezobrazio".
– HNK je moja kuća, u njemu sam proveo gotovo cijeli život. Volim kad me prihvate i mlađe generacije, stariji me poznaju iz kazališta, i njih sam nasmijavao jer sam igrao te zahvalne uloge – mogu reći da sam rođen pod sretnom zvijezdom jer to su bile uloge po mojoj mjeri, koje su mi dale popularnost i kod kazališne i kod TV publike – kaže Guberina.
Najviše je volio uloge osobenjaka u Držićevim, Shakespeareovim, Brešanovim, Goldonijevim, Nušićevim... komadima, ali na prvom je mjestu Ranko Marinković.
– On je otočanin, odlično je opisivao te ridikule, ljude koji su onako pomaknuti, a ja imam dobar dar zapažanja. Kada on to tako dobro napiše, bila bi šteta ne oživjeti ih kako ih je zamislio. Pisci su kao književni fantomi, a mi glumci kroz geste i grimase to trebamo oživjeti. Tu sam jako zahvalan svom profesoru Ranku. Ispočetka sam bio pun strahopoštovanja. Volio se igrati riječima. Mene bi više puta, kada bih radio na glavnoj ulozi, rekao: "Ti nisi Špiro, ti si Šehšpiro", a onda bi meni bilo neugodno – prisjeća se. Zanimljiva je anegdota kada je Marinkovića pitao može li svome kazalištu dati ime Kiklop.
Pekao je zanat polako
– A, dobro, gdje ćeš ti to igrati? – pitao je.
– Pa ovdje, u Domu obrtnika – odgovorio sam mu, a onda je on rekao:
– A jede li se tamo, klopa li se? Onda ga nazovi Kod Kiklopa – to su bile njegove zafrkancije – prisjetio se Guberina. Posebno se rado sjeća velikana s kojima je glumio, Fabijana Šovagovića, Izeta Hajdarhodžića i mnogih drugih.
– Kada igram s velikim glumcima, ni ja ne mogu glumatati, nego se pokušam približiti njima i tu sam puno naučio. Zahvalan sam jer sam imao priliku peći zanat polako. Imao sam sreću i što sam bio okružen sjajnim pedagozima, od Gavelle, Spajića, Pare, Violića, Durbešića do Juvančića, Carića, Petra Šarčevića, Pjera Vidoševića. O jednoj od svojih najboljih uloga kaže da je to bio priglupi stražar Lakat iz Shakespeareove "Mjere za mjeru". Glumio je i druge Shakespeareove uloge, a draga mu je uloga župnika Sir Olivera Kvariteksta iz "Kako vam drago", koju mu je dao Branko Gavella.
– Još sam bio student prve, druge godine, 1955., kada je režirao tu predstavu u Zagrebačkom dramskom kazalištu. Dao mi je ulogu svećenika, a kako je bio prevoditelj, nazvao ju je Sir Oliver Kvariteks. U šali bi govorio: "Špiro kvari tekst" – prisjeća se Guberina i kaže da je sretan što ga je upoznao.
– Na prijamnom ispitu možda je bio presudan njegov glas. Bio je šef komisije, bio je i dekan Akademije. Imao sam problema s govorom, ali ne zbog lapsusa, nego zbog nervoze. Ono što mi u Šibeniku i Dalmaciji kažemo, govorio sam na refule. To i dan-danas imam. Njega je to jako zanimalo. Svako poslijepodne davao mi je zadatke. On je preko mene učio, želio je pokazati kako su govor i tijelo povezani. Proučavao je moje reakcije dok sam bio napet pa smo se zapravo međusobno proučavali – kaže Guberina.
Akademija Špiri Guberini ipak nije bila prvi izbor. Najprije je upisao građevinu na Tehničkom fakultetu 1952. u Zagrebu. Išla mu je matematika, ali ne i crtanje pa se godinu poslije prebacio na PMF, na kojem je odslušao osam semestara i položio prva tri. I tada je odlučio probati s glumom, kojom se amaterski bavio još u gimnaziji u Šibeniku.
– Na Akademiju su me primili većinom glasova. Tada su prva četiri semestra studenti išli na vlastitu odgovornost jer su profesori imali vremena procijeniti imamo li talenta. Kada bi se ta barijera prošla, više nas nisu mogli izbaciti, pa čak ni ako su krivo procijenili. I ja sam upisao Akademiju, a paralelno sam išao i na PMF. U petom semestru bio je prvi javni ispit – igrao sam jednu jako lijepu ulogu u "Staklenoj menažeriji" Tennesseeja Williamsa. I imao jako veliku tremu, prvi put pred publikom, vidio sam neke ljude koji su sjedili, a koje sam jako cijenio, još i rodbinu, i na tom sam ispitu bio grozan, toliko sam lapsusa napravio da me profesor Gavella odmah pozvao u tajništvo.
– Mali, je li ti još nešto studiraš? – upitao me je.
– Je, je, matematiku i fiziku – odgovorio sam.
– Zadrži to, zadrži to! Mi te ne možemo izbaciti, ali za svaki slučaj, da imaš – rekao je. Prisjeća se Guberina kroza smijeh malih tajni iz studentskih dana koje do mirovine nikome nije otkrivao. Općepoznato je da mu je Ivica Vidović bio najdraži partner, da su se odlično slagali i nadopunjavali. O njemu kaže: – Ako je on bio bistar, ja sam bio glup. Mnogo smo glumili zajedno, od sjajno napisanih Šoljanovih "Staraca", preko Ivaniševićeva "Sa' će Božo, svaki čas..." pa do nezaboravne "Buže"...
'Odgodi sprovod, imam snimanje'
– Zadnji naš susret, koji nije izmišljen, išao je ovako. Ivica je često znao doći s nekakvim problemom i toga je jutra ponovno bio u brizi. "Ajme, ajme nisam dobro. Sanjao sam da sam umro. A ti mi ni u snu nisi vjerovao". Pa je nastavio: "Izvadio sam osmrtnicu i rekao, evo vidiš, prekosutra mi je sprovod, a ti vadiš rokovnik i kažeš: 'Daj odgodi to za par dana, ja ti ne mogu doći, imam snimanje'" – prisjetio se Guberina njihovih susreta punih šale i zafrkancije, čak i crnohumorne.
O najdražoj poštapalici "muke mi ježove", koju je izgovarao kada je utjelovio lik Strikana u Smojinu "Velom mistu", otkriva:
– To Smoje nije napisao, ali sam ozbiljno pristupio toj ulozi pa sam išao u Hrvace kako bih slušao što govore. Raspitivao sam se po mjestu o karakteru ljudi, pitao ih za poštapalice i tada su mi otkrili "muke mi ježove". Objasnili da se jež ne može osloboditi svoje strvine i kako je to grozno jer je stalno vuče sa sobom. I tako sam ja tu svoju ulogu malo našpikao – kaže Guberina.
>> Glumac nježan do neizdrživosti
