Uoči promocije romana Naranyjin plač, koji je predstavljen u nedjelju u Hrvatskoj kulturnoj zajednici u Wiesbadenu, razgovarali smo s mladom književnicom Marijanom Dokozom, kolegicom novinarkom i autoricom već dviju zbirki poezije te dva romana. U intervjuu za Večernji list Marijana Dokoza govori o svom novom romanu koji će nakon Wiesbadena biti promoviran u njezinu rodnom Zadru i ostalim gradovima po Hrvatskoj.
Je li promocija u Wiesbadenu prvo predstavljanje romana Naranyjin plač, koji je prije nekoliko dana izašao u izdanju izdavačke kuće Ljevak?
– Jest i nije. Zapravo, knjiga je već predstavljena i nalazi se na sajmu knjiga Interliber u Zagrebu. Promocija u Wiesbadenu prva je promocija romana Naranyjin plač na kojoj ću se ja naći. Ta je promocija bila posebno zanimljiva jer su došla školska djeca koja su postavljala pitanja, a djeca postavljaju najiskrenija pitanja.
Izdali ste knjigu u godini krize. Je li to hrabrost ili ludost?
– Možda i jedno i drugo, ali autor ne vidi financijsku krizu dok stvara svoje djelo, ne stvara ga radi financija, iako se u današnje vrijeme čak i knjige teško izdaju i prodaju bez dobre financijske podrške. Mi, autori stvaramo svoja djela kad osjetimo onaj klik koji nam kaže: sad je vrijeme da uđeš u jedan novi svijet koji ćeš sam kreirati.
Prije Naranyjina plača izdali ste dvije zbirke poezije i roman Izgubljeni u ljudskim mislima koji uvelike odudara od Naranyjina plača. Što se promijenilo u vremenu od jednog do drugog romana?
– Odrastanje i sazrijevanje. Roman Izgubljeni u ljudskim mislima klasični je ljubavni roman koji pripada godinama u kojima je nastajao. Kad sam ga pisala, imala sam osamnaest-devetnaest godina. Čovjek se u toj dobi još uvijek traži, sanjari… Naranyjin plač jedan je sasvim drugačiji roman, s temom koju vjerojatno ne bih mogla obraditi s osamnaest godina.
Odnos pisca i njegovih likova tema je koja čitatelje uvijek zanima. Jesu li likovi iz romana potpuno imaginarni ili inspiraciju crpite iz stvarnog života?
– U ovome romanu žive imaginarni likovi koji su dorađeni situacijama iz stvarnog života. Ali vjerujem da svaki imaginarni lik ima negdje na svijetu svog stvarnog dvojnika.
Vežete li se za svoje likove?
– Da, svakako. Uvijek odaberem jedan lik u koji ću se uvući, živjeti njegov život i s njim razmišljati. Ponekad mi se, dok pišem, dogodi da se toliko uživim u radnju romana da zaboravim na stvarnost. Nekad je to dobro, napose u onim trenucima u kojima želiš nakratko pobjeći od stvarnosti.
O čemu je riječ u vašem novom romanu?
– O otmici djeteta. Pokušala sam u suvremenoj fabuli stvoriti napetu i dirljivu priču u koju sam uvela malenu Naraynu i njenu zlosretnu sudbinu kao neposredan glavni lik i nadam se da sam uspjela. Dakle, riječ je o psihološkom romanu u kojem se smjenjuju stvaran život, predosjećaji o istini, otmica vlastitog djeteta, događaji nakon otmice koji vode do razloga otmice, a istodobno se glavni lik, nesretna Elly Hogles Monhory, bori s mišlju da boluje od depresije koju su joj zapravo pripisali liječnici zbog njene želje da se istraži sumnjiva smrt tek rođenog djeteta.
Otkud vam tako neobično ime, Narayna?
– To je prvo što me upitaju o romanu. Ime sam izmislila, bar sam tako vjerovala u vrijeme stvaranja romana. Htjela sam neobično i nesvakidašnje ime kojemu sam u romanu dala značenje. No kasnije mi je čovjek koji je pročitao roman rekao da ime zaista postoji, potječe od Indijaca i znači "vječni čovjek“, što jednim dijelom karakterizira temu romana.
Napisali ste i roman koji je preveden na njemački jezik?
– Da, roman se zove “Glas prije buđenja” i riječ je o psihološkom romanu u kojemu se glavni lik kroz cijeli roman nalazi na granici ludila i stvarne svijesti. Imam nekoliko ponuda njemačkih izdavača koje još moram razmotriti. Velik je broj naših pisaca preveden i izdaje se u brojnim zemljama. Ipak, to je vrlo malo poznato, posebice našim ljudima koji žive u inozemstvu.
Zašto je to tako?
– Zbog reklamne logistike koja (ne) stoji iza autora. Ako nema reklame, nema ni autora, a ako vas izdavač ne podrži i ne potrudi se na reklami, uzalud su sva napisana djela, bila ona dobra ili loša. Pogledajte neke naše pisce čija su djela prevedena na nekoliko jezika. Malo tko u inozemstvu zna za njih, kao što malo tko zna da je, primjerice, Andrea Petrlik i njena slikovnica Plavo nebo među najčitanijim knjigama u Američkoj međunarodnoj digitalnoj knjižnici. To nije zahvaljujući nekome drugom nego tome što se autorica sama potrudila oko reklame.
Znači li to da su autori danas prepušteni sami sebi?
– Da, napose mladi i novi autori koji tek dolaze. U njih malo tko vjeruje, posebice ako niste Nives Celzijus koja će svojom pojavom reklamirati izdavača, a ne on nju.
Što je novo što možemo očekivati od bas?
– Upravo završavam roman Grijesi. Pisan je prema istinitom događaju. Glavni je lik žena kojoj su prošlost i djetinjstvo obilježeni nasiljem.
