Novčanik, knjiga, zgužvani računi, upišat ću se ovdje na stepenicama, gdje su mi ključevi? Prekopavam po ruksaku: futrola za sunčane, mrvice od keksa, ona kemijska za koju sam mislila da sam je izgubila, uložak. Pred vratima našeg stana na četvrtom katu po treći put opipavam džepove traperica. Ključeva nema u ruksaku, nisu u hlačama, nemaju gdje biti nego u pletenoj košarici na stoliću u hodniku, s pogrešne strane vrata.
”Opet si zaboravila ključeve.” Markov prijekoran glas u glavi. Moja mu zaboravnost ide na živce. U deset godina koliko smo zajedno samo sam triput zaboravila ključeve. Ostatak ih vremena namjerno ne uzimam da ih ne zagubim negdje, objasnila sam to bezbroj puta. Marko ionako radi od kuće, uvijek je doma. Osim danas, kada je na trodnevnoj konferenciji izvan grada, a meni se piški.
Moram hitno naći WC. Potegnem Tonku koja je dotad strpljivo ležala. Dvije ulice dalje je birc kojem ulaz čuva grupa lokalnih staraca. Nikad mi se nije dalo gurati pored njih. Danas ću morati.
I, uostalom, Marko se nema što ljutiti. Sam je prije desetak dana izgubio ključeve s Tonkom u šetnji. Otkad smo se preselili, često je odlazio predvečer u šetnje, kao vrsta meditacije, besciljno bi mu hodanje uvijek razbistrilo mozak, govorio je, vraćao bi se umoran i opušten. A tog se puta vratio bez ključa.
”Nije ti mozak ništa bistriji, ha?” Trebalo je zvučati kao šala. Prvo sam mislila da zvoni dolje, na ulazu u zgradu, pa sam viknula u portafon: “Tko mi to zvoni?” kreštavim glasom, kao neka nagluha starica, da ga nasmijem, ali bio je već gore, pred stanom, i živčano je opet pozvonio kada me čuo s druge strane vrata. Zaboljela me njegova nervoza kao odgovor na moje glupiranje, izgovorila sam prvo što mi je palo na pamet kada mi je rekao da je izgubio ključeve. Čim sam čula svoje riječi, znala sam da se neće nasmijati, ali nisam se ni stigla ispričati, pogledao me prezirno i rekao da se ide tuširati. U meni je odmah zakipjelo, pratila sam ga do kupaonice, prigovarala mu što je on taj koji gubi ključeve, a na mene se zbog toga ljuti, i: “Ne znaš se više ni šaliti.” Zatvorio mi je vrata pred nosom. Poželjela sam šakama lupati po vratima, zašto me ignorira, ali ustvari sam se ljutila na sebe jer sam znala da moje šale nisu šale već otrovni ubodi prstom između rebara, iritantni poziv na buđenje, nemogućnost da izgovorim sve čega se zapravo bojim.
Neću stići do kafića. U panici trčim niz stubište. Pred vratima na trećem katu dva su para blatnjavih dječjih cipela. Iako je samo pet stanova u zgradi, na svakom katu po jedan, tu djecu nikad nisam vidjela. Rijetko viđam i ostale stanare. U prolazu se ponekad mimoiđemo na stubištu, ali ne znam ništa o njima.
Marko ih sve poznaje. On sa svima stane popričati, majstor je čavrljanja, ne samo da za to ima strpljenja, njega iskreno zanimaju ljudi. Prvo vrijeme nakon što smo se uselili, Marko mi je često govorio o susjedima, što je vidio i čuo, o čemu su razgovarali. To nam je bila nova i sigurna tema, tu se nismo imali oko čega sukobljavati.
Jedne mi je večeri opisivao tatu s trećeg kata, električara iz Požege, koji je trčao uz stepenice, pod svakom je rukom nosio po jednu kćer, jedna je vikala da joj se kaka, a druga joj je vikala da laže. Iznenadio me zvuk vlastitog smijeha, već sam bila zaboravila kako zvučim kad sam sretna. Moj je smijeh ohrabrio i Marka. Postao je glasniji. Susjed Drago s petog kata navodno je toliko debeo da mu treba po pola sata da se uspne do stana. Marko se zaklinjao da se Dragino duboko disanje može čuti s prizemlja, odzvanja cijelom zgradom. Onda ga je imitirao: nagnuo se preko naslona stolice kao da je rukohvat ograde i proizvodio glasove, mješavinu stenjanja i urlanja. To me neočekivano uzbudilo. Vidjela sam Marka kao nekog nepoznatog i stranog, kome je stalo da mi se svidi.
Zapekle su me oči. Već mu dugo nije bilo stalo do toga da mi se svidi, i to me rastužilo. Rastužilo me i što mjesecima već nismo spavali zajedno i što mi je bilo neugodno sada išta započeti, što me moja uzbuđenost činila nervoznom, a to je moj muž, zaboga, ne bih se trebala sramiti. U pola smijeha počela sam plakati, Marko je stajao nasred kuhinje, širio je ruke, izbezumljen, nisam bila drugo nego nestabilna luđakinja, nisam mu znala objasniti što mi je sad odjednom, rekla sam da sam umorna, pusti, ajmo malo sad gledati televiziju.
Iz stana na prvom katu čuje se nekakva muzika, pjevanje, i ja bez razmišljanja pritisnem zvono. Ako ne otvore, trčat ću dalje. Ali glas odmah utihne, to je susjeda pjevala, shvatim, i ona mi otvori vrata. Gusta, kovrčava, crvena kosa. Vatreni oblak.
Ana iz Zadra, Marko je usput spomenuo njezino ime. Inače ju je zvao “informatičarka”. Jedne je večeri komentirao da je neobično sresti ženu u njegovoj branši, koliko je zanimljivo razgovarati s njom o poslu, a ja sam to shvatila kao osobnu uvredu jer kao farmaceutkinja sam valjda bila predvidljiva, nas je puno u tom poslu, mi nismo ništa posebno. “Znaš da nisam to tako mislio,” rekao je, ali bilo je kasno. Našalila sam se na račun predvidljivih programera, kao, da popravim atmosferu. Bila je to glupa šala, usmjerena i prema njoj i prema njemu, imaju toliko toga zajedničkog, oboje bulje u ekrane, ha, i on se naljutio jer se sa mnom ne može ozbiljno razgovarati i nije je više spominjao.
Ana iz Zadra, informatičarka, sada stoji na vratima i gleda me zbunjeno i začuđeno. Ja sam nepoznata, zadihana žena sa psom koji je pokušava zaskočiti, neočekivano zvonim usred dana, skakućem joj pred vratima. Na trenutak zažalim što sam pozvonila baš njoj jer željela sam ostaviti dobar prvi dojam, ipak je ona jedna od rijetkih žena u muškoj branši, svim ženama time čini uslugu. A ima i lice kojem se želiš svidjeti.
”Oprosti,” prijeđem odmah na ti, nije starija od mene, možda nekoliko godina mlađa. “Ja sam Marina, s četvrtog kata.”
”Da?” Umjesto da je to objašnjenje opusti, ona se uspravi i namršti. Prekriži ruke na prsima. Definitivno ne nosi grudnjak.
Tonka me vuče, želi u stan, nju sve uvijek zanima, ali držim je na kratkoj uzici. Ana je odsutno pomazi po glavi, ni najmanje joj ne smeta što nepoznati pas skače po njoj, i to mi se odmah svidi.
”Zaključala sam ključeve u stanu, ne mogu u stan, hitno moram na WC”, kažem u jednom dahu. Ona par trenutaka šuti, onda se odmakne u stranu: “Uđi samo.” Jednom rukom pokaže iza sebe prema kupaonici, a drugom iz moje ruke preuzme Tonkinu uzicu.
Sapun miriše na kokos. Shvatim da se od sinoć nisam čula s Markom. S vrata kupaonice vidim Tonku, rastegla se na kauču u dnevnoj sobi, cijeli je kauč prekriven njezinim dlakama i osjetim kako se crvenim, neugodno mi je, stvarno bih trebala redovito četkati svog psa.
Zaurlam: “Hej, dolje s kauča!”
”Ma pusti je, ne smeta,” dovikne Ana iz kuhinje.
”Žao mi je. Sve smo ti uprljale.”
”Nema veze!” Šuškanje papira. “Tražim broj hitnih intervencija, meni su isto jednom morali provaljivati. Sjedni, sad ću ja.”
Sjednem na rub kauča, pored Tonke. Bacim pogled po sobi. Bijeli namještaj ravnih linija. Komoda s knjigama pored kauča, veliki televizor preko puta, nekoliko mirisnih svijeća, Ana i dvije prijateljice nasmijane stoje na vrhu planine, visoka lampa u kutu. Biljke koje očito redovito zalijeva. Stan iz Ikeinog kataloga.
”Lijepo ti je ovdje”, viknem da nadglasam otvaranje i zatvaranje ladica. Ana pretražuje ormarić u hodniku.
”Sigurno usisava i ispod kauča”, pomislim i bez razmišljanja spustim glavu. Osjećat ću se bolje ako ugledam hrpu prašine. Ali pod je čist, osim svjetlucavog predmeta u mraku ispod kauča, uz sam rub komode. Privjesak u obliku otvarača za bocu, koji sam Marku dala na trideseti rođendan.
Sagnem se i izvučem snop ključeva. Ruka mi zadrhti, ne pamtim da su toliko teški. Tonka hrče u dubokom snu, sklupčana na jastuku s lijeve strane kauča.
”Hej, Ana”, ustanem i spremim ključeve u stražnji džep. Udahnem duboko da smirim glas. “Ja sam totalna glupača”, kažem.
Anina kosa proviri iz hodnika. “Što si rekla?”
”Ma glupa sam. Našla sam ključeve, cijelo su mi vrijeme u džepu. Oprosti na gnjavaži.” Proguram se pored nje prema izlazu. Ne gledam je u oči. Miriše na kokos. Ili on na nju.
