Čim smo krenuli iz Zagreba, sunce je zasjalo sa zapada i Slovenac je slovenski pristojno spustio zaslon iznad prednjega stakla najprije meni pa sebi. Radije sam zamišljao da je pristojan, nego da su ga upozorili da bude pažljiv prema hrvatskom profesoru kojega su jedva namolili da im dođe održati tečaj koji još nitko nije održao, a u to vrijeme ne bi ni htio – tečaj znanstvenoistraživačkoga rada za medicinske sestre. Slovenci su tu potrebu prepoznali i deset godina prije nas, a bila je među njima i neka meni nejasna konkurencija, pa su Mariborčani ustrajali da baš ja otvorim povijest mariborske sestrinske znanosti. Kompliment sam shvatio i cijenio, ali moja odbojnost prema putovanjima jedva se predala: dekanica je morala priznati da je Hrvatica (doduše, prethodno sam se bio zadivio njezinu savršenom hrvatskom), pa i otvoreno me ženski šarmirati, što ne bi pomoglo da nije ustrajala da po mene pošalje auto i vozača, s obećanjem da me više nikad neće gnjaviti ako mi ne bude lijepo, ugodno i ako odmah ne zavolim Maribor.
I sada je vozač diskretno izveo gospodski potez, pa više nisam imao kud. Otvorio sam karte:
− Kojim ćemo jezikom razgovarati? Nemojte se ljutiti, ali ja ne govorim slovenski i ne razumijem ga dovoljno da uživam u razgovoru. A s braćom Slovencima čini mi se nekako glupo razgovarati na engleskom...
Vozač se nasmijao s razumijevanjem i rekao da on odlično govori hrvatski i da voli razgovarati na hrvatskom.
Pa smo razgovarali – o lijepom zalasku sunca, automobilu, cestama, djeci i mjestima kroz koja smo prolazili; bez sporazumijevanja smo zaobišli žene, politiku i pitanje Savudrijske vale. Sve do pred sam Maribor.
U Maribor smo došli u sumrak, grad se nije vidio iako je vozač proglasio da smo odmah tu; gledao sam šumu, brežuljak, polje, rastužio se i nisam mogao odoljeti:
− Gdje su tu one masovne grobnice Hrvata koje su pobili odmah nakon rata? − upitao sam, iako sam znao da to pitanje odudara od našega dotadašnjega odnosa.
Slovenac kao da je samo to dočekao! Pokazao mi je polje koje još nisu počeli otkopavati, ali ima mnogo svjedoka, živih i zdravih koji kažu da su tamo tisuće zakopane, rukom je označio poziciju autoceste u gradnji, gdje su na nekoliko stotina metara pažljivi slovenski bageri otkopali oko tisuću i pet stotina kostura, pokazao mi gdje je Dravograd (Bleiburg je odmah preko mosta) i nabrajao, nekako jako upućeno, istražene i neistražene masovne grobnice, zbrajao pobijene, odbio Slovence, Srbe i Crnogorce i s Hrvatima došao na broj malo veći od najvećih koje sam u davna vremena u Njemačkoj našao u emigrantskoj literaturi i mislio da su naivna politička pretjerivanja.
− Kako ste tako dobro upućeni u to? − upitao sam i zadivljen i zahvalan, ali i sumnjičav – otkud odjednom slovenski vozač toliko mnogo zna o stradanjima Hrvata, doduše u Sloveniji, ali ipak − u vremenu kad se ni on ni ja nismo bili ni rodili?
Ne, nikoga njegova nisu ubili, njegovi su bili partizani, ali tek mobilizirani, na kraju rata. No, u Sloveniji ima komisija koja istražuje ratne i poratne žrtve i redovito objavljuje nalaze i ljude to zanima, u Sloveniji se o tome i prije mnogo godina govorilo slobodnije nego u Hrvaškoj. A njega zanima, čuo je o tome od svojih prijatelja Hrvata i otkad je slovenska Komisija počela izvješćivati, on to redovito prati.
Tako sam morao otvoriti srce: ispričao sam koliko sam žestok i da sam Tuđmanov vojnik i da smo bili spremni izginuti, a da smo pobijedili protiv svih očekivanja i procjena i da se i sam tome čudim... bilo je tristo na jedan, američka procjena u srpnju 1991...
− No – rekao je vozač blago zapijevajući na slovenski – ja sam uvijek znal da Hrvati budu pobedili. Nikad o tom nis' dvojiu...
− Kako ste znali, ja sam stručnjak, a mislio sam da ćemo svi izginuti. Časno, ali izginuti...
− Ja imam mnogo prijatelja Hrvata, u Istri. Tamo dva-in-dvadeset godina letujem, znam ja Hrvate. Hrvati vole svoju domovinu i ja sam znal da buju se obranili i dobili deželu.
Bože moj, Bože, a što sam ja mislio o Istranima i njihovu hrvatstvu! Oprosti mi, Bože, oprostite, braćo Istrani! Slovenac je po istarskom domoljublju procijenio da ćemo pobijediti, a za nas, najbolje i najžešće, nije ni znao, nismo mu ni bili potrebni!
− Jesu li vaši prijatelji pravi Istrani? Da nisu doseljeni iz Hercegovine ili Dalmatinske zagore?
Ne, pravi su Istrijani, navodi imena i prezimena i gdje su im sela u Istri, prepoznajem da prezimena nisu iz naših krajeva, a neka imena zvuče kao talijanska, čak i jedno prezime!
Na rastanku sam ga zagrlio (dekanica se s vrata dostojanstveno čudila), uzeo mu adresu i odmah mu iz Zagreba poštom poslao najljepši znak hrvatske ratničke pažnje koji sam imao. Potom sam dekanicu pokušao nagovoriti da mi ne plati predavanja, što je ona odlučno odbila, čak i sa znakovima iskrene ljutnje.
O, moje najdraže predavanje u inozemstvu! O, hvala, slovenski brate. A hvala i čast, i isprika i zagrljaj vama, braćo Istrijani, moram mojima dolje reći da se paze, sve se računa (i ponašanje i pristojnost i nekorumpiranost) i mogli bi lako ostat bez (doduše samododijeljene) titule najboljih Hrvata na svijetu.
Blaženo hrvatsko domoljublje kad se istarskome dive i Slovenci.
Pravilo je kratke priče da ima barem glavnog junaka, zaplet i kra. Ovo lamentiranje i prepričavanje razgovora s šoferom autobusa veze nema s književnoću, ali otkuda bi to jedan nedicinar znao. Da i ne spominjem zaključak autora po kojem ispada da su samo dični Hercegovci obranili Rvacku i ruganje istrijanima talijanskog porijekla. Dakle, da ne upotrijebim jači izraz; ovo je škart, ovo je najobičniji primitivni odvratni škart.