– Osjećam potrebu da se oduprem svim društvima ako im je cilj nametnuti nam svoje zahtjeve... – govorio je jedan od istinskih slikarskih velikana 20. stoljeća, Katalonac Joan Miró (1893. – 1983.). A kako nema države koja to ne čini, Miró je samog sebe osudio na doživotni “unutarnji egzil”. Dopustio si je da vanjska društveno-politička povijest teče jednim, a njegova slikarska sasvim drugim putem! Budući da je bio jedan od najvećih, njegova distanciranost nije uvijek nailazila na odobravanje, ali ga uopće nije koštala karijere. Naprotiv, taj slikar imaginacije sna i čovjek posebne, poticajne slikarske dobrodušnosti, bio je jako voljen. A zašto, vidjet ćemo u Umjetničkom paviljonu, na izložbi “Joan Miró: remek-djela iz Fondacije Maeght” čiji su kustosi Olivier Kaeppelin i Jasminka Poklečki Stošić, direktor Fondacije Maeght i ravnateljica Paviljona. Od listopada do 8. veljače 2015. bit će tu izloženi sjajni Miróovi radovi, poglavito objekti po kojima je Fondacija Maeght i poznata, o čemu smo još u lipnju razgovarali s gospodinom Kaeppelinom, koji je posve predan veličini Miróova genija.
“Farma”, a ne Guernica
Sad, kad je za tiskanje spreman katalog zagrebačke izložbe koja će sasvim sigurno privući publiku iz susjednih zemalja, važno je podsjetiti na ono što službene kataloške bilješke ne navode, baveći se isključivo radovima. Zato u njima nema ocjene da je Miró “unutarnji emigrant” iz stare garde koja je baš svemu nadređivala vlastitu slobodu.
– Riječ sloboda za mene ima smisla i ja ću je braniti pod svaku cijenu – govorio je Miró u jednom od svojih intervjua. A tu slobodu možemo naći “gdje god vidiš sunce, vlati tave, lelujavi rep letećeg zmaja...” Tim se privatnim svemirom Miró suprotstavio mraku Francova režima. Više puta je iz Katalonije bježao pred njim, a potom se bježeći iz Pariza pred ratnom nemani vraćao u svoje katalonsko ognjište. Umjesto Picassove Guernice, slikao je “Farmu”, remek-djelo katalonskoga identiteta koje je, kako 1934. svjedoči Ernest Hemingway, radio devet mjeseci, iz dana u dan, gotovo gladan, ali se nije dao. Navečer bi, dapače, boksao u lokalnoj teretani, da se opusti, a Hemingway mu je znao biti i sparing partner! Ostaju, dakako, zabilježene i Miróove istinske patnje i pesimizam zbog nadolazeće ratne katastrofe i pada svih ljudskih vrijednosti.
Iz zakrivljenog prostora
Prvu mu je sliku u Parizu 1920. kupio Picasso, koji ga je uveo u društvo Paula Eluarda, Artauda, Tristana Tzare... Upoznaje i pjesnika Apollinairea. Kažu da ga je upravo on učio kako se nositi s tjeskobom. A ta se nametala zajedno s padom impresionizma i drugih pravaca koje smjenjuje nadrealizam kao odgovor na zlu stvarnost. Pjesnik André Breton otkriva cijelom miljeu put u nadrealizam pa Miró ulazi među slavnu devetoricu slikara s prve izložbe nadrealista 1925. u Galerie Pierre.
Fantazmagorije koje Miró slika ili gradi kao objekte podižu moral, vraćaju kisik čovjeku iako često iznevjeravaju uobičajene prostorne zakone. Stoga kritičari traže odgonetku: smatraju da zakrivljen prostor i njegove teorije jedine omogućavaju takav prikaz misterija. To znači: od Miróa ćemo još učiti!
