Bilo bi krajnje nefer otkriti kako je prva knjiga Zorana Predina dobila ime i što ono zapravo znači. To morate pročitati sami, a za početak je dovoljno reći da je to, zbog “sulejmanije”, danas jedan od najboljih i vrlo aktualnih literarnih naslova, ali u cijelosti i Predin kakvog dobro poznajemo (i volimo) zbog njegovih stihova.
Književni prvijenac slovenskog kantautora “Druga žena u haremu” – Predin pak kaže da svaki muškarac mora napraviti sina, zasaditi drvo, sagraditi kuću i napisati knjigu – upravo se pojavio pred hrvatskim čitateljima. Zbirku eseja, dnevničkih zapisa, putopisnih impresija, sjećanja, ali i pisama u Hrvatskoj je objavio Aquarius Records u prijevodu Jagne Pogačnik. Predin je knjigu posvetio svom prijatelju Darku Glavanu, ali u njoj nećete naći povijest Lačnog Franza ili detalje o tome kako se i zašto raspala popularna slovenska rock grupa. To i nije priča koju treba očekivati od čovjeka koji je još za novog vala napisao legendarno “...ne mi dihat za ovratnik, koza nora...” i baš zbog tog davno prepoznatog, pomalo ciničkog odmaka od vlastite važnosti u “Haremu” ćete naći mnogo toga što ne očekujete, poput modnih bilježaka o tome kako se stvarao i mijenjao modni izričaj autora i njegove grupe.
I ovdje Predin osvaja nepretencioznošću, ležernošću, ali i formulom života iz koje se čita čisti hedonizam. Ljude bliskih mu godina osvojit će i sjećanjima koja dijele jer svi smo mi na prvim putovanjima na Zapad željeli biti face naručujući pića o kojim smo čitali kod omiljenih nam književnika. I svi smo se slično proveli. Baš zbog tih i takvih zajedničkih sjećanja ovo je i priča o vremenima kada je biti frajer značilo biti načitan frajer, u idealnoj varijanti – s gitarom u ruci. Danas nam preostaje tek žal što je takvih tako malo ostalo.
