Naša svestrana umjetnica Zrinka Posavec predstavila je prošli tjedan u prostorijama Hrvatskog glazbenog avoda u Zagrebu svoj novi album u izdanju Croatia Recordsa, čije likovno oblikovanje potpisuje Gordana Brborović. Sa Zrinkom sam razgovarao nakon što je u sklopu promocije održala sjajan mini prezentacijski koncert, na kojem su ona i njezin bend pokazali majstorsko sljubljivanje muzike različitih žanrova.
Vaš novi album zove se “Pjesme o ljubavi i tijelu” i to na prvi pogled širi blage okuse erotike, pomalo i hedonizma. Kako ste vi sami kao autorica svih pjesama osjetili svoj album?
Svoj sam album osjetila točno ovako kako ste i vi rekli, ali to sam shvatila na samom kraju kada je dovršena postprodukcija, koju je radio izvrsni Goran Martinac, dok sam slagala redoslijed pjesama. S odmakom rada na pjesmama i snimanja u studiju, dok sam slušala pjesmu po pjesmu, napokon sam postala slušateljica koja može izaći iz procesa i čuti što je najznačajniji motiv koji daje glavni karakter albuma. Svakako, glavni je motiv ljubav, zaljubljivanje, erotika, iščekivanje susreta i strasti. To su vječne teme, neki će reći opće ili patetične, ali ljubav je velika stvar u životu, ili ju imaš ili ju čekaš. Srce i tijelo traže da se podjele s nekim, to je priroda čovjeka, zašto bježati od onoga što je najstvarnije.
Na promociji vašeg albuma čini mi se da sam čuo kako ste rekli da ste obuhvatili glazbu mnogih slavenskih naroda. Koliko slavenska glazba može biti privlačna neslavenima?
Glazba je inspirirana tradicionalnom glazbom Slavena. To je najjasnija glazbena slika albuma. Hrvatska je zemlja koja je zbog svog geografskog položaja i povijesti bila podložena raznim utjecajima, ali ako poslušamo zvučnu sliku tradicijske glazbe slavenskih zemalja, mi itekako pripadamo sa svim našim iznimkama i pravilima upravo slavenskim zemljama. Veže nas sličnost jezika – što je dio glazbenog ritma, stara vjera i nova vjera (kršćanstvo), biljni i životinjski svijet koji nas okružuje, rituali i običaji… Na ovim prostorima naći ćete iste ili slične pjesme i iste motive, predmete, pojmove jer nas upravo ti motivi okružuju i vežu. Ta pripadnost Slavenima u muzičkom smislu je bila moja glavna ideja vodilja. Kad se radi o world musicu ili o čistoj tradicionalnoj glazbi, ona se naprosto mora pjevati na jeziku originala jer se u samom jeziku nalazi ritam i melodičnost. Kad pjevamo tradicijsku glazbu, već samom postavom jezika kojim govorimo i pjevamo ostvarujemo najznačajniju informaciju te pjesme. Zato se fado pjeva na portugalskom, flamenco na španjolskom, a sevdah na bošnjačkom, hrvatskom ili srpskom jeziku. Naša Tamara Obrovac pjeva na čakavskom dijalektu i to je u njezinoj glazbi najjača poveznica s glazbom Istre koju na osebujan način predstavlja. Jezik i njegovo značenje, ritmičnost melodioznost je ključ takvog pjevanja. Stoga, tu smo gdje jesmo i naš jezik je sasvim dovoljan da opiše sve naše potrebe, emocije, želje i stanja jer su one nastale u tom jeziku.
Pomalo se raspravljalo i samom terminu vaše glazbe – world music ili narodna glazba? Što biste vi rekli, koji termin više odražava duh vašeg žanra?
S obzirom na to da je ovo autorski album, on pripada world music albumima, ali ako publici pjesme zvuče kao narodne pjesme, onda je to najljepši kompliment jer nema ništa ljepše i čišće u emociji od narodne pjesme.
Obično se u žanru u kojem stvarate obrađuju klasici etna, no vi ste se odlučili potpuno za autorski pristup. Mogu li i vaše pjesme postati klasici koji će se obrađivati?
Prva dva albuma činila je narodna glazba, to su bile obrade meni dragih više ili manje poznatih tradicijskih pjesama iz Hrvatske i regije. Prvi album „Pantomima – Sevdah i Panonika“ obrađivao je sevdah i starogradske pjesme. Na drugom albumu „Gradovi i sela“ snimljene su pjesme iz cijele regije koje su pripadale urbanim i seoskim zajednicama, ali sam se i predstavila s dvije autorske pjesme koje su se, čini mi se, dobro stopile s albumom. To mi je bio poticaj da stvaram dalje. Novi album „Pjesme o ljubavi i tijelu“ u potpunosti je autorski. Glazbu i tekstove sam pisala sama, a inspiracija je bila tradicijska umjetnost. Postoji i jedan izuzetak na albumu koji je po meni jedna od najznačajnijih glazbenih trenutaka albuma, to je pjesma „Suza“ koju sam skladala na riječi pjesme Antuna Gustava Matoša. Mislim da je san svakog glazbenika da njegove pjesme traju i obrađuju se… to se događa najvećim autorima. Kada se to dogodi, onda znaš da si uspio pogoditi u srce i tijelo. Ako se to dogodi s ovim pjesmama, bit ću počašćena.
Zanimljiva je ta kombinacija vašeg pjevanja i glazbene kulise koja vas okružuje, pomalo se čini nespojivo da na bazi kontrabasa, gitara i klavira upada etnomelos, no to se kod vas lijepo sljubljuje. Kako se stvara takva vrsta glazbe?
Imam veliku sreću da radim s izvrsnim glazbenicima koju su već dulje vrijeme sa mnom. Uspjeh u glazbi stvara sinergija među glazbenicima koji uživaju u muziciranju i stvaranju. To je osjećaj zbog kojeg se postaje i ostaje glazbenik. Moji glazbenici vole moje pjesme, a ja volim njihovo muziciranje, dajem im slobodu i uvažavam njihove ideje. Trenutak kad sviramo i stvaramo glazbu za mene je toliko lijep da mi je žao gotovo svaki put kad izvodimo posljednju pjesmu na koncertu. Izvrsnu ekipu čine Kristina Bjelopavlović Cesar na klaviru, Mario Igrec i Ambrozije Puškarić na gitarama, Goran Delač na kontrabasu i Borna Šercar na udaraljkama. Poseban značaj je i taj što ovi glazbenici dolaze iz različitih krugova, Mario Igrec, Goran Delač i Borna Šercar su jazz-glazbenici, dok su Kristina Bjelopavlović Cesar i Ambrozije Puškarić klasični glazbenici. Taj spoj je, dakako, neobičan, daje posebnost koja je potrebna mom pjevanju. Naime, i ja sam klasična glazbenica, ali sam odmalena pjevala tradicijsku glazbu. Spoj tih stilova najviše mi paše kako bih se mogla vokalno izraziti.
