Posljednja premijera ovogodišnjih Dubrovačkih ljetnih igara pripala je “Grižuli” Marina Držića, smještenoj u park Gradac gdje ju je 1967. godine uprizorio i Joško Juvančić. Rijetko postavljanu dramu ovaj su put režirali Saša Božić i Petra Hrašćanec.
Gradac se pokazao kao zahvalno prizorište teksta koji u Držićevu stilu šamara dubrovački mentalitet, ali se surovo obračunava i s ostarjelim muškarcima kojima nikada dosta mladolike ljepote. U skladu sa strogim epidemiološkim pravilima, gledalište ima oko 140 mjesta, a publika je okrenula leđa i moru i Lovrjencu te joj je pogled uperen u gradačku šumu koju je scenografkinja Zdravka Ivandija-Kirigin (potpisuje i kostime od kojih su oni ženski senzacionalni) odlično iskoristila za dvoboj izmaštanog vilinskog svijeta i svijeta ljudi koji pokušavaju pobjeći od svojih poroka, strasti i sudbina.
Glazba Nenada Sinkauza oslonjena na dubrovačku glazbenu tradiciju bitan je protagonist dinamične, ali i vizualno atraktivne predstave u kojoj je festivalski ansambl i više nego požrtvovan. Glumci tako fanatično trče neravnim gradačkim perivojem, penju se po stablima crnogorice, valjaju se po zemlji prošaranoj oštrim kamenjem i ekvilibriraju po drvenom uskom podestu izgrađenom iznad male fontane u kojoj preživljavaju čak i ribe. A predvodi ih česti dubrovački gost Ozren Grabarić, koji se s ulogom Grižule već nježno dotaknuo prije nekoliko godina u predstavi “Viktorija od neprijatelja” Ivice Boban.
Grabarićev Grižula nije nesimpatičan, daleko od toga. On je vjeroloman, želi izaći iz svojeg ostarjelog tijela i nadmetati se s puno mlađima u osvajanju zamamnih djevojaka. Stoga odbacuje Grubu (odlična Anica Kontić), grubo joj se rugajući, a onda i Omakalu u ženstvenoj izvedbi Nataše Dangubić, koja mu se u potpunosti predaje u bijegu od svoje zle gazdarice i Dubrovnika ogrezlog u opačine svih vrsta. Nije čudno da naš Grižula postaje laka žrtva neumjerenih i osvetničkih vila koje je ova predstava nimalo pastoralno obukla u ovodobne kostime koji direktno koketiraju sa seksualnim fetišima ostarjelog buntovnika. Odlične su u propulzivnoj predstavi bile energične i sveprisutne vile u izvedbi Lucije Alfier, Viktorije Bubalo, Danijele Evdjenić, Lane Menige i Dee Presečki. Posebno se istaknuo vižljasti Boris Barukčić kao Kupido i Plakir, baš kao i maksimalno scenična Iva Jerković kao Miona te iskusni Perica Martinović kao Vukosava i Branimir Vidić kao Staniša. U skladu sa svojim ulogama bili su i Leon Dubroja kao Dragić i Kristijan Petelin kao Radoje. I najnovija dubrovačka “Grižula” pokazala je kako predstave dobivaju na svježini i uvjerljivosti kada se na istoj pozornici spoje ugledni glumci i studenti, ovoga puta zagrebačke Akademije dramske umjetnosti.
Valja pohvaliti i rad savjetnika za jezik Mara Martinovića čiji posao nije bio nimalo lak. Odlično je i da redateljski duet u svojim koreografskim zamislima rezerviranim za ovozemaljski dio likova nije ismijavao folklornu tradiciju Dubrovnika i njegova prevažnog zaleđa, već joj je odao počast, diskretno i s puno mjere ispitujući što nam danas znači tradicija i to ne samo ona držićevska oko koje se i dalje lome politikantska koplja o njezinoj nacionalnoj pripadnosti. Autori ove koronske “Grižule” o tome nemaju dileme. Držić pripada Dubrovniku i svima koji Dubrovnik poštuju.
Za nas koji smo gledali vrhunske uratke redatelja i glumaca spomenute na pocetku ovog clanka, ova predstava je, nazalost, daleko od Držiceve"Grizule": redateljski mjestimicno razvuceno, bez ritma i tempa, s previse kreveljenja koje postane dosadno i jednolicno...glumci su(osim vec komentiranog dubrov.govora) napravili sto se od njih trazilo ali ovaj "Grižula" se najvjerojatnije nece spominjati u antologijama pokojnih Dubrovackih ljetnih igara...