Utvrđivanje vlasništva nad slikom “Mlada patricijka” Vlahe Bukovca naslikane 1890. u Parizu izazvalo je nesporazume pa stoga i prijepore između dviju ustanova – Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti i Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti.
Kada govorimo o sklopu povijesnih činjenica, kao najbitniju valja izdvojiti ishodišnu na koju se nadovezuju sve koje su potom uslijedile: biskup Josip Juraj Strossmayer, utemeljitelj Akademije, darovao je Bukovčevu sliku “Mlada patricijka” HAZU (tadašnjoj JAZU) 1891. godine. Tu Strossmayerovu odluku i čin, dakako, nitko ne spori. Različito tumačenje nastaje tek nakon prenašanja slike u Modernu galeriju. Moderna galerija se tada nalazila pod nadležnošću Akademije i u pravnom pogledu nije bila samostalni subjekt. Dokument naslovljen „Uprava Strossmayerove galerije, Zagreb“ i datiran „22. VIII. 1947.“ sasvim je jasan i može ga se smatrati reversom – pismenom potvrdom kojom se jamči povratak onoga što je posuđeno
U njemu piše: „Potvrdjuje se da je Moderna galerija u Zagrebu primila na pohranu, izlaganje i upravu umjetničke predmete koji su vlasništvo Strossmayerove galerije u Zagrebu“. U popisu koji slijedi (među više stotina umjetnina) pod br. 291 navodi se „Patricijka“ Vlahe Bukovca.
U međuvremenu je Moderna galerija – odlukom od 1973. godine o tadašnjoj „ourizaciji“ – postala samostalna ustanova; to, međutim, ne znači i nikako ne može značiti da su i umjetnine koje su se u tom trenutku zatekle u MG promijenile vlasnika.
Vinko Zlamalik, dugogodišnji upravitelj Strossmayerove galerije, u katalogu „Sto godina Strossmayerove galerije“ izložio je povijest dviju ustanova koja ih blisko povezuje još od 1930-ih kada je „Značajan broj slika i skulptura modernih umjetnika potakao JAZU da se u okviru Strossmayerove galerije formira Odjel za modernu umjetnost kao i posebna grafička zbirka. Mogući su prelasci djela uz neosporno sačuvano pravo vlasništva navedenih ustanova”. Pri tome je dogovoreno da u Strossmayerovoj galeriji ostanu sva djela hrvatskih umjetnika nastala prije godine 1914. i djela mrtvih umjetnika. “Izlučena djela predat će se Modernoj galeriji privremeno do kraja godine, uz potrebno osiguranje i čuvanje prava vlasništva. Propozicije ocrtanog utanačenja striktno su poštovane”.
Zatim u godini 1947. dolazi do temeljite promjene u statusu i djelovanju Moderne galerije. Zlamalik izvještava: „Predsjedništvo JAZU donijelo je odluku ‘… da u Akademijinoj zgradi ostane samo Galerija starih majstora, a da se majstori XIX. I XX. vijeka izlože u zasebnoj Galeriji modernih majstora’ te naglašava (u kontekstu jubilarne izložbe 1984. godine): „nužno je upozoriti na to da su brojni antologijski ostvaraji, premda vlasništvo Strossmayerove galerije, ostavljeni u nedavno za javnost otvorenoj stalnoj postavi Moderne galerije”.
Utvrđivanje vlasništva služi da istaknemo ulogu provenijencije jer je ona od temeljne važnosti za svaki razgovor i razmatranje predmeta o kojemu je riječ. Tu važnost naglašavamo ne samo u pravnom nego i u kulturološkom pogledu. Premda su autori i njihova djela nedvojbeno od primarnoga interesa, popratni sklop koji čine društvene okolnosti, mecene ili naručitelji djela, galeristi i kolekcionari, kao i načini ulaska u javne zbirke, nikako ne može biti zanemaren u bilo kojoj kulturno uređenoj sredini.
Polazeći od navedenih premisa, slučaj “Mlade patricijke” Vlahe Bukovca, odnosno sukob oko vlasništva nad njom, pokazuje se potpuno izlišnim, za njega pravoga razloga nema. Naime, HAZU ne zahtijeva, niti je u ijednom trenutku zahtijevala, oduzimanje umjetnine iz prostora gdje je ona izložena na razgledanje posjetiteljima Muzeja. Radi se isključivo o utvrđivanju vlasništva, a to nipošto nije isto. I zato HAZU može samo ponoviti: ukoliko postoji minimum spremnosti na suradnju koja uključuje obvezu poštivanja pravomoćne sudske presude u korist HAZU, onda slučaj “Mlade patricijke” neće izazivati nepotrebne prijepore između dviju ustanova, pa tako ni u hrvatskoj javnosti.
