Prve glumačke korake Areta Ćurković napravila je u Dječjem kazalištu Branka Mihaljevića u Osijeku 1994., koje je i danas, više od 25 godina kasnije, njezina matična kuća. Kazališni jubilej proslavila je jesenas, a glumi u predstavama za djecu, ali i dramskim predstavama za odrasle. Na filmskom platnu debitirala je 2007., odigravši glavnu žensku ulogu u filmu “Kino Lika” u režiji Dalibora Matanića, koji je dobio nekoliko međunarodnih priznanja. Pojavljuje se i u serijama “Crno-bijeli svijet”, “Odmori se, zaslužio si”, “Provodi i sprovodi”…
Nakon 25 godina rada, možete li zamisliti da radite nešto drugo?
Pa zapravo i ne, kad razmišljam što bi bilo da moj glumački “puteljak” nije bio tako uzbudljiv, plodonosan... Možda bih radila ono za što sam se školovala, jer iz ljubavi i entuzijazma završila sam za odgojitelja. I sigurno bi to bio rad s djecom, mladima, kao i dosad, ali i ovako to sve imam i uživam s velikom strašću. Divno, najdivnije.
Žalite li za čime?
Ne. Ima trenutaka kad pomislim što bi bilo da sam, primjerice, prihvatila poziv Saše Anočića u Za greb, u Trešnju, ali brzo se vratim na “sad i ovdje”, jer znam da sam tu gdje trebam biti i lijepo mi je, najljepše.
Koja je publika zahtjevnija – današnja djeca ili ona prije 25 godina?
Iskreno, prije 25 godina možda nisam toliko ni bila svjesna publike u smislu kritičnosti. Imala sam 21 godinu kad sam došla u kazalište i svi strahovi, ali i sav svijet pozornice bio je moj. Bila sam oduševljena i opijena, luda od sreće i osjetila sam i osluškivala radost i pljesak publike. Sad sam to sve isto, ali zrelija, smirenija, i rekla bih u većem strahu da uspijem iznova biti svježa u kreiranju nove uloge. Tako mi se iz ove perspektive čini da je danas publika “zahtjevnija”. Ne bih rekla da ne praštaju pogreške, nego samo iskreno izražavaju osjećaje – ako im je dosadno, oni će to i pokazati, čak i doviknuti.
Koliko je teško opstati 25 godina na našoj sceni, i dalje uživati u svom poslu?
Pa, s jedne strane teško jer, ako želiš “trajati” strastveno i bezuvjetno, jako se puno i trošiš. Dosegneš to neko iskustvo, ali ne smiješ se nikad opustiti u smislu “lako ćemo”. To je iznimno teško i katkad opterećujuće. Ponekad dobiješ zadatak i svi očekuju da ćeš ga napraviti vrhunski, novo i svježe, ali mi smo isto samo ljudi, ranjivi, ponekad s više ili manje snage, s kreativnošću koja se umorila. A onda opet, kad uspiješ,izdigneš se. No s druge strane, to je kao neka preluda zaljubljenost koja traje i gura te. Uvijek kažem, koliko je ljudi privilegirano raditi baš ono što istinski voli?
Nekoć su glumci, kako ste sami izjavili, bili prave zvijezde. Kakav im je status danas?
Jesu. Čini mi se da je bila neka magičnost oko njih. Uzvišenost. Danas svatko može završiti na televiziji, hiperprodukcija je svuda, radi se brzo i ponekad instant. Puno je glumaca i nekad i sama, koliko god da intenzivno pratim taj svijet, propustim neke stvari i onda mi se čini da vlada neka površnost i da zapravo ljudi više ne doživljavaju ono što im mi kao glumci donosimo, i koliko sebe stvarno dajemo u doživljaj koji želimo prenijeti na publiku.
Tempo života sve je stresniji pa je i život glumca danas napetiji. Je li gluma postala “stroj koji melje”, ili je to bila oduvijek?
Melje, melje. Čini mi se da je danas tempo koji nameće kvantitetu, ali pitanje koliko onda možemo postići kvalitetu. Ne smijem o tome, postanem frustrirana. Radim na tome da dam sad i ovdje najbolje od sebe. Voljela bih da se predstave i pripreme za filmove, serije rade dulje, posvećenije, ali često je to nemoguće. Kad krene kaos s terminima, ne smiješ gubiti energiju i fokus na strahove. Prihvatiš i “guraš”.
Pojavljujete se i na TV-u, u filmovima. Kako doživljavate takve uloge, s obzirom na to da vam je lutkarstvo, poznato je, prva ljubav?
Ne dijelim glumačke ljubavi. U trenutku kada radim to što radim poštujem najviše na svijetu. I volim to najviše na svijetu. Nikad nisam birala i očekivala uloge, samo želim, kad je nešto za mene, da je to baš za mene i da su redatelj i suradnici genijalni, a stvarno mogu reći da sam blagoslovljena.
Koja Vas je uloga obilježila?
Teško je izdvojiti. Ako baš moram, ograničit ću se na dvije. Jedna je s mojih početaka, uloga Sancha Panze u predstavi “Bistri vitez Don Quijote od Manche” u režiji Zlatka Svibena, i moja debitantska filmska uloga, teška, ali i hrabra uloga Olge u Matanićevu filmu “Kino Lika”.
Kazališta su zatvorena zbog koronavirusa. Kako se nosite s time?
Teško mi je i nedostaje mi jako jer to je naša egzistencija i opstajanje, ne samo u materijalnom smislu. Rekla sam si da je to vrijeme za resetiranje u svakom pogledu. Uvijek mislim da se stvari događaju s nekim razlogom. Zato i sada pokušavam biti što aktivnija u društvenom smislu, biti raspoložena i optimistična za svoju obitelj, prijatelje, poznanike, moju voljenu publiku. Bit će dobro. Rekao je jedan moj prijatelj i glumac: “Sve što jednom počne, mora i završiti.” Proći će i ovo i vjerujem da će doći jedno novo, ljepše, toplije sunce.
A da ipak niste glumica, što biste radili u životu? Imate li neki hobi…?
Voljela bih imati neku malu oazu na nekom od naših otoka i baviti se nekim oblikom obiteljskog turizma.
