– S jedne strane, lagala bih kad bih rekla da osjećaj nije dobar, no ja sam vrlo sklona zabrinutosti i strepnji pa mi se, s druge strane, samo pojačao pritisak da se približava taj trenutak realizacije i, na neki način, skok u more (i to na glavu, a ne znam koliko je duboko) – kaže redateljica Hana Jušić, jedna od tri djevojke koje su na posljednjem natječaju HAVC-a dobile svoje prve dugometražne igrane filmove.
– Još nisam posve svjesna da ćemo ekipa i ja u skoroj budućnosti snimati dugometražni film. Mislim, svjesna sam, ali još nisam dokraja procesuirala informaciju pa se sjetim svako malo pa se opet razveselim – kaže njezina kolegica Barbara Vekarić. Neuobičajena odluka da iza svih izabranih projekata u selekciji debija stoje redateljice već je pokrenula priču o novom valu u domaćem filmu koji ne određuje samo ženska pripadnost nego i izbor intimističnih tema o junakinjama/junacima koji traže svoje mjesto u svijetu. “Ne gledaj mi u pijat” Hane Jušić govori o djevojci na koju, naizgled potpuno nespremnu, pada odgovornost da postane glava patogene obitelji, a “Aleksi” Barbare Vekarić je “priča o odrastanju”, komedija karaktera o nepredvidivoj protagonistici u ranim dvadesetima koja je, nakon diplome, prisiljena vratiti se u rodno mjesto na grbaču roditeljima koji je pokušavaju animirati da se priključi obiteljskom poslu.
Kamo sa sobom
– Proteklih godina bila sam izložena generaciji koja prolazi kroz fazu “moram brzo odlučiti što želim i kamo ću sa sobom” jer u protivnom sam propao i ubit će me doma – objašnjava Barbara Vekarić interes za intimistične priče koji njezina kolegica Jušić ne smatra nikakvim generacijskim specifikumom:
– Čini mi se da je općenito u filmu koji nije žanrovski bavljenje običnim ljudima i njihovim običnim problemima i srećama gotovo pravilo, a ne neka generacijska iznimka. Kod nas konkretno, osim možda filmova koji se bave ratom, čini mi se da bi se pa možda i svaki film mogao proglasiti intimističkim. Treći odabrani projekt, “Dianina lista” Dane Budisavljević, nešto je drukčija priča iz prošlih vremena, ali također u središtu ima jak ženski lik.
– Ja sam svoj intimistički film već snimila – šali se Dana Budisavljević.
– U autobiografskom dokumentarcu “Nije ti život pjesma Havaja” snimala sam sebe i svoju obitelj na zajedničkim ručkovima za kojih smo pretresali obiteljske tajne. “Dianina lista” je igrano-dokumentarni film o Diani i spašavanju djece u kojem će dijelovi filma biti glumljeni, a dijelovi će biti svjedočanstva preživjele djece, danas osamdesetgodišnjaka. Dolazim iz svijeta dokumentarnog filma gdje je relevantna tema pola filma. Filmove radim za publiku s temama za koje pretpostavljam da bi gledatelje mogle zanimati. Stvari o kojima se ne zna ili koje su prešućene. Djeca u logorima Nezavisne Države Hrvatske za mene su velika tema, a građani Zagreba koji tu djecu spašavaju riskirajući vlastite živote prešućena priča. Pogotovo ako se radi o pravoslavnoj ili srpskoj djeci, kojih je u logorima bilo najviše i na koje je Akcija Diane Budisavljević bila ponajprije usmjerena – kaže Dana Budisavljević.
Nositi se s poviješću
Budući da debitanti dobivaju nešto manji novac nego iskusniji kolege, sve tri djevojke morat će namaknuti još nešto novca, a jedan od boljih načina za to su koprodukcije.
– Pokušat ćemo napraviti koprodukciju, ne samo radi dodatnih sredstava nego i iz želje za suradnjom s drugim europskim filmašima, za miješanjem kreativnih doprinosa koji podižu kvalitetu filma. A koprodukcija je i naravno dobar potez za distribuciju filma na festivalima i u zemljama partnerima – kaže Barbara Vekarić.
– “Dianina lista” će biti koprodukcija s Njemačkom, Austrijom i Srbijom i tu već imamo dobre kontakte. Bilo je ključno dobiti što je moguće veću potporu HAVC-a kako bismo zadržali poziciju glavnog producenta jer to je naša povijest s kojom se trebamo nositi i iz koje trebamo učiti – kaže Dana Budisavljević, koja i nešto aktivističnije gleda na novonastali “bum” djevojaka u hrvatskoj kinematografiji. Dok Hana smatra da su za to “zaslužni dobri scenariji”, a Barbara tumači “nekad dečki, nekad cure, slučajnost”, Dana je oštrija:
– Nije to nikakav bum, to je nadoknađivanje godina u kojima redateljice nisu imale pristup velikim budžetima. U prvih dvadeset godina hrvatske samostalnosti samo su dvije žene snimile dugometražni igrani film. Nije bilo ciljane zabrane, nego jednostavno naša kultura važnih muškaraca koji rade važne filmove nije žene niti primjećivala. Tako su do prije nekoliko godina sve redateljice u Hrvatskoj bile debitantice iako ih je gotovo jednak broj kao i redatelja studirao i završavao Akademiju. One su poslije nestajale, utopile bi se u televiziju ili mijenjale profesiju.
>> MM centar uveo prijeko potrebne "runde kratkog"
>> Odabrano 11 domaćih talenata za 6. Sarajevo Talent Campus
>> Dokukino predstavlja (stare) filmove Dane Budisavljević
