U Studiju EXIT u petak je izvedena prva ovosezonska premijera Teatra EXIT. Riječ je bila o monodrami autorice teksta, redateljice i glumice Sanje Milardović pod nazivom “Mala čuda”.
U ionako malen prostor Studija EXIT zbog epidemioloških razloga smjelo je ući još i manje gledatelja nego inače, no tijekom jednog sata trajanja predstave publika je mogla sasvim i potpuno zaboraviti na sve što se događa tamo negdje vani, izvan čarobnog kazališnog prostora koji je na pozornici stvorila Milardović. A ta se publika s njom smijala do suza, da bi trenutak zatim i plakala, a na kraju tog jednosatnog putovanja autoricu je ispratila iskrenim, bučnim i dugim ovacijama.
U priči “Malih čuda”, s vrlo zanimljivom premisom, isprepliću se misli, osjećaji i događaji u životu jedne spisateljice Ane, ali i Flore, glavne junakinje njezina romana. Ana se, postupno saznajemo, nalazi u bolnom razdoblju prebolijevanja gubitka bliske joj osobe. Tko je ona, nikada definitivno ne saznajemo, ali to nije ni važno. Njezino tugovanje je proces, istodobno i mučan, ali i komičan, dugotrajan i posve stvaran. Pa iako je narativ i slojevit i fragmentiran i nelinearan, on je i pitak, ni trunke pretenciozan i nimalo hermetičan – a to su boljke od koje takve izvedbe često znaju patiti. Obratite li pozornost, prepoznat ćete u ovoj predstavi i dašak “Fleabag” i Phoebe Waller Bridge, junakinje i autorice jedne od najboljih serija posljednjih godina.
Apsolutni minimalizam, počevši od pozornice na kojoj su bili tek stol, stolica i kutija, nadopunjavalo je odlično i suptilno iskorišteno svjetlo, ali i zanimljivo i efektno korištene glasovne snimke. Voditeljica književne tribine, svećenik, zatvorski čuvar (svoj je glas tu posudio i odlični Frano Mašković) – ti bestjelesni glasovi koji kao da dolaze iz unutrašnjosti Anine glave u dijalogu s njom razbijali su monotonu monološku podlogu monodrame.
“Otkud ideja” upitao je jedan od glasova Anu na predstavljanju njezine knjige na samom početku predstave – pa nismo mogli, a da istu stvar ne upitamo i Sanju Milardović.
– Ova tema u meni se kuhala sedam godina, kada sam je otvorila i po njoj krenula čeprkati. Ima u ovoj predstavi jako puno raznih ideja o svemu i svačemu, ali se zapravo kroz godine uspjelo isprofilirati i isfiltrirati ono što me i dalje nekako muči, a to je naš odnos prema umjetnosti i prema ljudskosti – govori nam autorica.
Ni odluka da od tog teksta koji se toliko dugo kuhao napravi baš monodramu, kaže nam, nije bila svjesna. Nije bila stvar ni pandemije, kao što je mnogi pitaju – u vremenu socijalne distance, monodrama je ipak postala logičan izbor.
– Nešto tako osobno bilo bi jako teško prenijeti nekom drugom glumcu i učinilo mi se da je prirodno da to sve radi jedna osoba – ja. Ta se tragedija u ovoj tragikomediji nekako uplela sa strane. Često volim tako tome pristupati, istraživati neke teške stvari progovarajući o njima na smiješan način – otkriva Milardović.
Proživljavala je, priznaje, i užasan strah jer nije znala kako će uspjeti prikazati jedan tako samotan, izoliran, kreativni proces poput pisanja.
– Jasno mi je da je jako teško raditi likove koji se bave nečim nevidljivim kao što je umjetnost. To je poput neke nevidljive borbe, jako teško se može predočiti, pogotovo širem krugu ljudi. No taj način rada vrlo dobro poznajem, a uvijek i pišem o onome što poznajem. Pogotovo nakon ovih posljednjih napada na kulturu i umjetnost, imala sam potrebu stati u obranu umjetnosti. Meni su nekad predstava, film ili pjesma znali promijeniti život i doslovce me dignuti s dna – više nego što su mi pomogli ljudi. Mislim da bi umjetnost u svojoj punini trebala težiti upravo tome – zaključila je.
