Prepoznajem vas, ljupka mjesta, što bjeste vesela i vedra u danima mirnim moje prve mladosti – riječi su iz arije grofa Rodolfa koji se, u Bellinijevoj "Sonnambula", nakon mnogo godina vraća u rodni grad. Baš tu ariju pjevao je Ante Jerkunica u studenom 2021., hodajući kroz gledalište prema pozornici Hrvatskog doma u svom rodnom Splitu u kojem nije nastupao gotovo dvadeset godina. Baš na dan tog koncerta stupila je na snagu odredba o obaveznim COVID-testovima, pa su mnogi koji su kupili karte ostali kod kuće, ili pred vratima dvorane. Na sreću, na YouTubeu se može pogledati snimka tog prvog zajedničkog nastupa dvoje izvanrednih hrvatskih glazbenika s velikim međunarodnim karijerama: basa Ante Jerkunice i pijanistice Martine Filjak.
Bio je to početak njihove suradnje koja se nastavlja danas, 13. kolovoza, kada će Jerkunica i Filjak na Splitskom ljetu, u dvorištu Vile Dalmacije, održati svoj drugi recital. To je bio i povod razgovoru s Jerkunicom, basovskom zvijezdom svjetskih opernih kuća, od Deutsche Oper u Berlinu do Metropolitana u New Yorku.
Kako je počela vaša suradnja s Martinom Filjak?
Ja sam već skoro 19 godina u Berlinu, a Martina je došla kratko nakon mene i tamo smo se sve vrijeme intenzivno družili. Uvijek smo na tim druženjima govorili kako moramo nešto zajedno napraviti i onda jednog dana napokon i ozbiljno krenuli u realizaciju te zajedničke želje. Na prvu smo "kliknuli" i shvatili da su nam muzički senzibilitet i muzikalnost vrlo slični pa se u glazbi razumijemo i prije nego o nekoj skladbi progovorimo. Tako nam je i sada prva proba odmah potekla glatko kao da je sedma. I tako je došlo i do ovog drugog koncerta.
Za koji ste napravili novi program...
Da. Zadržali smo samo "Četiri Don Quijoteove pjesme" Jacquesa Iberta koje se, bez obzira na to što su ljubavno-smrtne, uklapaju u temu ljeta i mora koju smo odabrali za ovaj recital. Vrlo su mediteranske i savršeno pašu u prostor Vile Dalmacije.
Ali koncert ovaj put počinjete Mozartom...
Jako dugo sam u glavi imao želju da se prihvatim jedne od velikih Mozartovih koncertnih arija za bas, a možda i čitavog ciklusa, ali kad čovjek dugo i puno pjeva Wagnera i ostali operni repertoar, treba mu dosta da se vrati u formu za Mozarta. Izabrao sam za ovaj nastup ariju "Alcandro, lo confesso! Non so donde viene" koja pokazuje cijeli dijapazon basovskog glasa, od ekstremnih dubina, do ekstremnih visina, s koloraturama, skokovima, staccatima, legatima i svim ostalim. Traje oko jedanaest minuta i trebala bi odmah na početku dati pjevački pečat čitavom koncertu.
Nakon toga će Martina odsvirati bravurozne pijanističke "Reminiscencije iz Lucije di Lammermoor" Franza Listza, a onda slijedi francuski set. Prva je vrlo efektna arija Phanuela "Dors o cite perverse" iz Massenetove opere "Herodiade". Phanuel je Herodijadin astronom-astrolog koji u ovoj ariji razgovara sa zvijezdama i ispituje ih o Ivanu Krstitelju. Nadam da će i nad Vilom Dalmacijom biti zvjezdano nebo i da ćemo vjerno prenijeti čitavu atmosferu. Slijedi arija "Si la riguer" kardinala de Brognyja iz Halevyjeve "Židovke", u kojoj sam baš prije nekoliko godina, uz Roberta Alagnu u glavnoj tenorskoj ulozi, nastupio u jednoj sjajnoj produkciji u Münchenu. A u nastavku, nakon već spomenutih Ibertovih pjesama, željeli smo da se i u Splitu dostojno obilježe dvije važne glazbene obljetnice: 100 godina od smrti Dore Pejačević i 150 od rođenja Sergeja Rahmanjinova.
Martina će odsvirati dvije Dorine klavirske minijature. Vi niste našli ništa za sebe u njezinim vokalnim skladbama?
Kopao sam puno po njezinu opusu, ali ona je jako malo pisala za duboke glasove pa se Dora i ja baš i nismo prepoznali. Zato sam je prepustio Martini, a ja ću nakon toga otpjevati pet divnih basovskih romanci Rahmanjinova. Ruska glazba i jezik su teren koji jako dobro poznajem i volim.
Vaša je izričita želja, pa i jedini uvjet Splitskom ljetu bio da se koncert održi u Vili Dalmaciji. Zašto?
Još kao đak, na samom početku muzičkog školovanja, tamo sam slušao recital Dunje Vejzović i Đorđa Stanettija sa Schubertovim "Zimskim putovanjem". Taj koncert je na mene ostavio tako snažan dojam da sam se poslije često pitao zašto se u tom divnom prostoru više ne održavaju koncerti, nego samo pokoja dramska predstava. Zato sam, dogovarajući s intendantom Vickom Bilandžićem program za Splitsko ljeto, tražio baš taj prostor. On je želio da to bude i koncert zatvaranja festivala, ali je Vila Dalmacija za 14. kolovoza već bila zauzeta, pa smo ga stavili večer prije.
Koliko ste do sada uopće radili vokalne recitale?
Jako malo. Otkad sam otišao u Njemačku, imao sam jako gust raspored nastupa u operama, a pripremanje recitala, počevši od samog osmišljavanja programa, zahtijeva jako puno vremena i pažnje. Ali, sada me recitali sve više interesiraju, sve više istražujem literaturu, a budući da Martina i ja ionako namjeravamo nastaviti suradnju, već imamo skice nekih budućih programa.
I njoj je to, koliko znam, novo iskustvo?
Da. A moram reći da je baš Martina jako zaslužna što sam ušao u taj svijet jer je u našim susretima i druženjima jako upirala baš u mene dok mi je govorila o vlastitoj želji da istraži i doživi i taj dio pijanističke umjetnosti, suradnju s pjevačima. Njezin je poticaj bio jako važan da zajedno krenemo u to.
S obzirom na sjajnu međunarodnu reputaciju koju oboje imate, hoćete li svoje zajedničke programe, u kojima za sada samo Split ima privilegiju uživati, ponuditi i drugdje u svijetu?
Vrlo rado. Ali, operna i pijanistička scena su u Europi, a i u svijetu, zapravo jako udaljeni i potpuno odvojeni svjetovi. I Martina i ja imamo agente koji su usko specijalizirani za plasiranje pjevača u operne kuće i produkcije, odnosno za pijanističke recitale i nastupe s orkestrima. Mi bismo, zapravo, sada trebali naći novog zajedničkog agenta koji bi nudio samo naše zajedničke recitale. Naravno, tu je opet važan faktor vremena. Ali, doći će možda vrijeme i za to. Naša suradnja je ionako tek na početku, mi smo u tom smislu mladi bračni par (smijeh).
Kako to da toliko dugo niste pjevali u rodnom Splitu i otvara li možda ova suradnja za vas i vrata splitske opere?
Moja duga umjetnička odsutnost iz Splita je ponajviše rezultat okolnosti. Činjenica je da su operne produkcije u hrvatskim kazalištima prilično skučene u pogledu broja naslova i izvedbi. Uz to, naše operne kuće imaju stalne pjevače koji moraju opravdati svoj angažman. Imajući u vidu i naše budžete, koji su neusporedivi s europskim i svjetskim opernim kućama, da sam ja intendant u Hrvatskoj, sigurno bih također svaki put dobro razmislio hoću li dovesti pjevače sa strane ili angažirati one koji su već na plaći. Drugi razlog što nisam nastupao u Hrvatskoj je još konkretniji. Prije desetak godina dobivao sam prijedloge za suradnju iz zagrebačkog HNK, ali ti su pozivi uvijek dolazili u posljednji trenutak, mjesec-dva uoči eventualnog nastupa, a ja imam za dvije-tri godine unaprijed potpisane ugovore. Hrvatskoj na tom polju još uvijek nedostaje dugoročno planiranje.
Više niste u stalnom angažmanu u Deutsche Oper u Berlinu?
Ne. Nakon skoro trinaest godina postao sam slobodan umjetnik, ali i dalje tamo dosta često nastupam. Ove sezone sam pjevao "Boccanegru", "Moć sudbine" i "Čarobnu frulu". Kada ste na stalnom angažmanu u jednom kazalištu, a već ste izgradili i međunarodnu karijeru, često morate odbiti nove angažmane. Zato smo u zajedničkom razgovoru došli do zaključka da bi možda ipak bilo dobro da odem, ali da nastavimo suradnju na ugovor. Imao sam sreću što je intendant moje kuće, jer ja Deutsche Oper i dalje zovem svojom kućom i uz nju sam iznimno vezan.
Je li vas prelazak u slobodne umjetnike učinio izloženijim rizicima i teškoćama koje je umjetnicima donijela pandemija?
Zapravo i ne. Meni je prva pandemijska godina trebala biti najbolja u životu. Imao sam tri potpisana ugovora s Metropolitanom, za "Aidu", "Ognjenog anđela" Prokofjeva i kralja Markea u "Tristanu i Izoldi". A onda je Metropolitan zatvoren, a sezona otkazana. Tako je, lani, moj debi u New Yorku umjesto u "Aidi" bio u "Rigolettu". Propao mi je te godine i ugovor za devetnaest predstava "Otmice iz saraja" u Glyndebourneu, kao i Aix-en-Provence. Ali, to sve vrijeme sam zapravo vrlo intenzivno nastupao, pogotovo u Njemačkoj. Tako za vrijeme korone za mene ipak nije bilo velikog odmora.
Jesu li na vidiku novi nastupi u Metropolitanu?
Da, nakon "Rigoletta" za koji sam dobio jako dobre kritike, u pregovorima smo za nove projekte, ali tek za godinu-dvije, jer u međuvremenu su najmanje dvije sljedeće sezone već isplanirane i definirane. Bitno je da sam na njihovoj listi i suradnja će se sigurno nastaviti. Moja agentica vodi računa o tome, a ja sam tipičan Dalmatinac koji samo čeka da ga nazovu (smijeh).
Čekaju vas zato mnoge nove premijere, prije svega još jedan "Ring", koprodukcija Bruxellesa i Barcelone. Koliko ste ih već otpjevali?
Prestao sam brojiti. Ali zato pamtim najljepše produkcije, poput one u režiji Götza Friedricha u Berlinu. Sve te predstave godinama su uvijek bile učas rasprodane, a publiku su, što je inače nezamislivo, puštali i na stepenice. Nije mi jasno zašto su je skinuli i zamijenili novom koja je grozna. Otpjevao sam inače baš sve Wagnerove basovske uloge, osim Hagena u "Sumraku bogova". Ponudili su mi ga baš ove godine, ali u posljednji trenutak, pa sam odbio tu veliku i zahtjevnu ulogu raditi "na prišu". A i draže mi je bilo ljeto u Splitu nego učenje mračnog Hagena.
