"Ja sam uvijek u nekom offu. Čudna sam biljka." Govori to za sebe glumica Lucija Barišić, koja je sav svoj glumački i autorski potencijal pokazala u monodrami "Final act/Posljednji čin" u kojoj se tematizira smrt, a kojom je samu sebe liječila nakon majčine smrti. I doista je "čudna biljka", glumica koja nikada nije prestala učiti, a sloboda autorstva važnija joj je od sigurne plaće u nekom kazalištu. No, čini se da bi njen način, spojen s njenom energijom koja kao da je ukopčana u Krško, mogao biti početak promjene u našem kazalištu.
Gledajući "Final act/Posljednji čin", imala sam osjećaj da je to baš ozbiljan kazališni posao. Koliko je dugo predstava nastajala?
Ideja je rođena 2019., kada je mama preminula. Tijekom njene bolesti život je bio na stand-byu. Imala sam osjećaj da me ta predstava na neki način vraća u život, a tema smrti nametnula se sama po sebi. Naravno, bila je to zapravo priča o životu, kroz humor i neke obrate, klauna koji nije klaun, ali se može nasmijati na crni humor. Željela sam sveobuhvatnost – i bol i sreću, i ljubav, strah i hrabrost. Zapravo sam željela govoriti o tim polaritetima: smrti i životu, unutarnjem i vanjskom svijetu, Mjesecu i Suncu... Sve se vrtjelo oko toga da iznova složim neki svoj univerzum. I tako sam prijavila predstavu, 2020. dobila sredstva za nju, dogovorila suradnju sa ZKM-om, i sve je bilo super...
Krenula je korona?
Da, i sve se pomicalo, događao se pomak na pomak.
Čini se da ste cijelo to vrijeme brusili predstavu, na sceni sve izgleda kao čista improvizacija, a jasno je da je svaki detalj duboko promišljen. Kao da ste sastojke mjerili vagom iz ljekarne?
Ispalo je da vrijeme prolazi, a ja ne mogu fizički raditi predstavu. A mozak kuha. Skupljala sam pjesme, poeziju, tekstove, sličice... sve na temu smrti. Mnogo toga sam skupila, puno svog teksta napisla. Stalno sam prolazila materijal, govorila ga ljudima, sve je to puno puta "prokuhano". Ne znam kako to bolje. Tijekom tog vremena razvijale su se različite predstave jer kako se vrijeme mijenja, i ti se mijenjaš. Tako se sav taj materijal čistio, kao da je otpadalo sve što je bilo suvišno. I tako je vrijeme odigralo svoju ulogu u ovoj predstavi iako mi se na trenutke činilo da ću poludjeti. Što ja tu radim? Je li previše crno, je li previše humora... Bilo je to učenje prihvaćanja nesavršenstva i da se stvari, baš kao i život, događaju mimo moje kontrole. Ispada da se ova predstava zaista dugo "pacala", ne postoji bolji način da se to opiše, i u tom je procesu sve dobilo svoje mjesto. S jedne je strane proces bio jako težak, a druge jako nagrađujuće da uopće imam vremena za takav rad.
Dojam je da je za vas osobno "Final act" čista katarza.
Svakim je danom sve više zraka u meni, sve manje suza. I predstava jest katarzična, ali rekla bih da je izražavanje bilo koje emocije, teške ili manje teške, jako važno. Umjetnost liječi, bilo da slikaš, pjevaš, glumiš... I ne mora to biti profesionalno, pomaže i kada muku ili sreću zapišeš na neki papirić. Uvijek bih ljudima rekla: piši ako ne možeš izgovoriti, ako ne znaš kako bi rekao – nacrtaj... Djeca to rade spontano, ali mi zaboravimo taj dio sebe. Jer, kao, sad smo odrasli, netko je direktor, svi moramo platiti račune... I pri tome smo nesretni jer smo izgubili taj dio sebe koji se igrao.
Strašno me zanima kako se i gdje uči tehnika "baratanja" publikom jer takva interakcija zna biti vrlo riskantna, otići ukrivo?
Mene iznenađenje i improvizacija hrane. Brza sam i to me "loži" na sceni. Za mene je to prirodno jer sve što možeš smisliti kada se suočiš sa životom može otići u – ništa. To su te situacija u kojima moraš brzo reagirati. I ne treba biti savršeno. Samo treba biti iskreno. Kako se to vježba? Godinama se educiram za psihodrama terapeuta i to je bitan dio mog rada. To sam radila s Tomijem Janežičem, a i sada se educiram i na trećoj sam godini. Kroz to na neki način vježbam i fleksibilnost uloga. Tako je i ta epizoda o traženju ljubavi u "Final actu" jedna uloga, to sam ja, Lucija koja s publikom razgovara o ljubavi. Tu sam u svojim cipelama, ali što god mi se baci nazad – sve može.
Što ako je u publici totalni muk? Ako nema baš nikakve reakcije?
Ja ću je kreirati: "Nitko me neće! Nema veze!" Onda bih izmaštala: on će imati takvu kosu, bit ćemo sretni zauvijek, čeka me odmah nakon predstave... Bit te scene tako i tako je u fantaziji ljubavi. A to ne postoji, ni savršen život, ni savršena ljubav, jer nema ni savršenog čovjeka. Postoji samo prihvaćanje nesavršenosti.
Kako to da ste akademiju pohađali i završili u Osijeku?
U jednom trenutku ta je exitovska generacija, a bila je to dosta moćna grupa i svi smo i dalje u glumi, imala neke svoje zamisli, a unutar nje ja sam furala neki svoj film. Uvijek me "palio" rad, dubina stvari, a ne diploma, angažman, intervju, naslovnica... U tom trenutku otvorena je osječka akademija i do nas su počele dolaziti vijesti kako se tamo radi sasvim drukčije... Lude vijesti. I krenem tamo prateći Tomija Janežiča, koji je s nama u Exitu održao radionicu nakon koje sam bila sigurna da upravo od njega želim učiti. No ta akademija i taj program ni tamo više ne postoje. Ali meni su dali način razmišljanja, širinu, profesori su nas, primjerice, učili i kazališnoj kritici. Tamo sam se zarazila autorstvom jer su nas učili da trebamo znati sve, raditi sve.
A stalni angažman u nekom kazalištu?
Kasno zrijem (smijeh). Glumica sam, ali i autor. Tko zna, možda moje vrijeme dolazi poslije četrdesete (smijeh)! Danas je to ipak drukčije, i naravno da me zanima stalni angažman. Kada sam bila mlada, činilo mi se da je novo kazalište, ono koje ćemo stvoriti mi mladi, jedini mogući način. Radim od studija, odradila sam mnogo umjetničkih rezidencija, stalno učila i još učim. Ne razumijem kada me pitaju: "Koliko ti umjetničkih radionica treba?" jer ja bih pitala kako je moguće da njima ne trebaju. I tako nisam izabrala taj put sa sigurnom plaćom. Profesor Sviben svojedobno mi je darovao knjigu "Izvan teatra" s posvetom: "Do kada, Lucija?" Bio je u pravu. Na sreću, imam brata koji mi pomaže u slobodnjačkom statusu jer što će sa mnom? Od slave i novca uvijek mi je važnije što ja zapravo radim, što me hrani iznutra. I kako smo se spojili na nekom projektu.
Film?
O da... Tome bih jako voljela doći bliže. Kazalište ima vrstu magije koju je teško opisati. Tome je najbliža glazba. Film je sve to, ali i zabava. I ono što je na filmu ostaje zauvijek.
