Odlaskom Dennisa Hoppera (umro je u subotu 29. svibnja od posljedica raka prostate) desetak dana nakon što je proslavio 74. rođendan, svijet filma ostao je bez jednoga od najzabavnijih i najomiljenijih negativaca. Za mnoge će ostati najpoznatiji kao jezoviti Frank Booth koji, udišući iz plastične maske, terorizira Isabellu Rossellini u “Plavom baršunu”, nakon čega je zaredao niz epigonskih uloga.
No, Dennis Hopper bio je daleko više od toga; bio je jedan od posljednjih autentičnih divova koji je prošao sve faze američkoga filma. Počeo je kao mladić u filmovima “Buntovnik bez razloga” i “Div” s Jamesom Deanom, a onda je, u skladu s bujanjem slobodoumne Amerike šezdesetih i buntovništva s razlogom, krenuo u sve oblike liberalizacije profesije, ali i života.
Njegov redateljski debi “Goli u sedlu” (1969.) jedan je od najuspješnijih neovisnih filmova svih vremena, posveta slobodarskom duhu koji je svojom rokerskom filozofijom taknuo generacije i generacije ljudi u njihovim formativnim godinama.
Uspjeh filma kao redatelj više nije ponovio, ali je “beatnički” karakter potvrđivao burnim privatnim životom. Kraj šezdesetih, sedamdesete, ali i dobar dio osamdesetih proživio je uglavnom u izmaglici droga i alkohola, a iz toga vremena datira i njegov osmodnevni brak s članicom “Mamas & Papas” Michelle Phillips.
Ta će faza njegova života potrajati upravo do filma “Plavi baršun” (iz 1986.) koji je, kako je sam rekao u intervjuu za Večernji list prije nekoliko godina, “snimljen u prvoj godini moga otrežnjenja”.
Budući da je i potpisnik ovih redaka jedan od onih koje su “Goli u sedlu” dirnuli u najosjetljivijim godinama, susret s Hopperom u Cannesu, 35 godina nakon što je tim filmom na istom mjestu osvojio Zlatnu palmu, imao je višestruko emocionalni predznak. Ali, kao i svaka druga idolizirana slika, imala je i svoje trenutke otreženjenja.
Neizbrisiva je slika Hoppera i Petera Fonde kako na svojim chopperima paraju američke autoceste, no kada se film snimao, dvojica glumaca nisu bila u dobrim odnosima, a kasnije više nisu uopće komunicirali, zbog čega nikad nije snimljen nastavak filma koji su obojica priželjkivali.
– Počeli smo se razdvajati već prije snimanja filma, a potpuno razišli nakon njega, jer sam zbog filma morao tužiti neke ljude. I nikada se više nismo vratili jedno drugom kako treba. No, postigao sam da izgleda jako dobro u tom filmu i ponosim se poslom koji je odradio. Na nesreću, nisam vlasnik originalnoga filma, nemam prava na snimanje nastavka i glupo mi je razgovarati o filmu koji nikada neću snimiti – rekao je za Večernji, napominjući da je zbog neurednog života sigurno propustio određene prilike, ali i da na koncu može biti i te kako privilegiran.
– Moje se svjetlo kretalo u vrlo stvaralačkom i kulturnjačkom okolišu. Moja me tvrdoglavost, zbog koje sam odbio premontirati “Posljednji film”, udaljila od režije punih dvanaest godina i, nakon svega što sam postigao s “Golima u sedlu”, svoju redateljsku karijeru mogu gledati kao promašaj. Znači, bilo je mizernih trenutaka, ali sveukupno sam vodio predivan kreativni život.
Uvik me zanimalo koji genijalac je preveo \"Easy Rider\" u \"Goli u sedlu\". Pretpostavljam da je bio neki drug bez kulture.