Popriličnu senzaciju među publikom mlada krčka slikarica Emanuela Lekić izazvala je još prije koju godinu kad je u Zagrebu izložila svoj ciklus "Lica iz klupe", svoju prvu seriju radova koja je nastala tijekom diplomskog studija na zagrebačkoj ALU. U njemu je, kaže, vlastitim školskim fotografijama stvorila nove kompozicije i promišljala o važnosti školske dinamike i sazrijevanja za daljnji život. Novu, znatno jaču senzaciju pobudio je među riječkom publikom njezin najnoviji ciklus "Noćna smjena", koji je nastajao tijekom pandemije, a koji je prvi put u cijelosti upravo izložen na njezinoj samostalnoj izložbi u zagrebačkoj Laubi.
U njemu, među ostalim, slika zagrebačka, riječka i krčka okupljališta koja su u pandemiji zjapila sablasno poluprazna, a sa slika zrači opipljiv osjećaj samoće i doživljaj pustoga grada. S jedne strane osamljenost na lokacijama koje do sada poznajemo samo kao mjesta okupljanja većeg broja ljudi pruža novi doživljaj tih dobro znanih gradskih prostora, a s druge nametnuta društvena izolacija potencira tjeskobu zbog nesigurnosti u vlastitu budućnost. Ipak, u šetnji napuštenim ulicama susreću se likovi, osobe koje pripadaju slikaričinu socijalnom krugu.
– Da, tako je, dio serije bilježi prazne gradske prostore koji tek s kojim detaljem aludiraju na ljudsku prisutnost. To su prostori mojih čestih šetnji kroz Zagreb, Rijeku i grad Krk. Među ostalim lokacijama prikazani su zagrebački Gornji grad, riječka luka, krčka katedrala... A što se tiče samoće, ona se kao motiv pojavila kao rezultat završetka formalnog obrazovanja na akademiji, gdje sam počela vlastiti slikarski život bez autoriteta koji stoji iza mene. Kako je vrijeme odmicalo, pojavila se i pandemija te je ta samoća s mojih slika postajala svakodnevica. Slikama sam pokušala izraditi dokument nekog vremena i ostaviti trag, a ne nikako vrijeme pandemije učiniti patetičnim. Kod gledatelja sam, dakle, htjela postići dojam neizvjesnosti i napetosti koji nas je sve okruživao. Meni pak osobno pandemijska izolacija nije posebno promijenila život. Mi slikari često se zatvaramo u vlastiti radni prostor i to vrijeme samoće naprosto je nužno za produkciju. Upravo tu "slikarsku" izolaciju slikala sam i u posljednjim radovima ove serije – kazala je Emanuela Lekić.
Tehnički, u pitanju su ulja na platnu većih dimenzija, a proces slikanja samo jednog platna traje, kaže, otprilike oko mjesec dana. – U to su uključeni izrada motiva (maska, konstrukcije, odljevi), digitalni kolaži, priprema i obrada platna te konačno crtanje i u konačnici slikanje. Radna rutina počinje mi od ranog jutra i sama određujem svoj radni dan, s razlikom od ostalih ljudi da ne dobivam plaću na kraju mjeseca. Sistematična sam i svaku sliku gledam kao jedan projekt, puno čitam o tome što slikam u tom trenutku i često slikam po fotografiji kojoj dajem novi život jer ona prolazi kroz filtar moje ruke. Trudim se biti koncentrirana da svaki dan odradim osam radnih sati – objasnila je.
Iako pripada slikarima mlađe generacije, koja se na velika vrata vraća hiperrealizmu, Emanuela Lekić osobno više naginje kombinaciji realizma, nadrealizma i simbolizma, pravcima koji su joj, kaže, puno uzbudljiviji i privlačniji. To joj je trenutačno najprirodniji način na koji se može izraziti. Kritika je mazi, zovu je zvijezdom u usponu, a postoje i neke usporedbe sa slikarstvom velikog Lovre Artukovića. To joj, naravno, imponira jer, kaže, tematski se oboje bave sličnim temama – ljudskom figurom i prostornim kompozicijama. O slikarskim uzorima pak kazala je:
– Moji likovni uzori uključuju slikare münchenske škole, prašku četvorku (Uzelac, Gecan, Trepše, Varlaj), Otta Dixa i njemačko slikarstvo s početka 20. stoljeća pa do modernog američkog realizma – kaže.
Emanuela Lekić rođena je 1996. u Rijeci, odrasla je na Krku, a 2019. diplomirala je slikarstvo na zagrebačkoj ALU u klasi Igora Rončevića. Izlagala je na nekoliko skupnih i tri samostalne izložbe. Tijekom studija nagrađena je pohvalom akademskog vijeća, nagradom publike na 14. Erste fragmentima i 2021. nagradom Crno drvo Laube za najbolju nezavisnu umjetnicu na sajmu umjetnina Nesvrstani. Samoj činjenici da je danas slikarica kumovalo je nekoliko obiteljskih slučajnosti, a poslije i vrijeme provedeno u umjetničkom okružju Rijeke.
– Kao što sva djeca vole šarati, voljela sam i ja, s razlikom da sam nastavila šarati i dalje u životu. Znala sam gledati neki film ili crtić i potom odmah išla viđeno nacrtati da sačuvam taj trenutak. Oduvijek me zanimalo sve vezano za vizualne umjetnosti. Kako sam na Krku odrasla pokraj galerije Decumanus, to je poprilično definiralo moj interes za slikarstvo od najranije dobi. A nakon što mi je sestra upisala medicinu i doma donijela Sobottin Atlas anatomije, počela sam preslikavati i učiti o ljudskom tijelu, koje je i dalje moj glavni motiv interesa. Većinu odrastanja sam, dakle, boravila na Krku, dok sam u Rijeci bila tek godinu dana tijekom prve godine akademije, ali to pamtim kao intenzivno razdoblje. Rijeka kao grad ima jaku alternativnu scenu i otvorenu energiju što mi se svidjelo te sam često posjećivala galerije, koncerte i ostale kulturne događaje – kaže slikarica koja trenutačno radi i živi u Zagrebu. Što se tiče preživljavanja od umjetnosti u Hrvatskoj, suočava se s istim problemima koji su dio mlade slikarske scene, a čiji protagonisti uglavnom razmišljaju o inozemnom tržištu i preseljenju u države koje imaju zreliji i konkretniji odnos prema kulturi.
– Zaraditi za život od umjetnosti nije lako, ali je, vjerujem, moguće. To je izazovno, ali to više nije potrebno ni naglašavati. Uz dovoljno truda i rada i u Hrvatskoj je to ostvarivo. Kod nas su najviše zanemareni tržište umjetninama i galerije koje bi trebale reprezentirati mlade umjetnike te ih povezivati s inozemnom scenom. Cilj mi je povezati se s vanjskim tržištem i biti konkurentna i u inozemstvu te mi je svakako u planu raditi na povezivanju sa stranim galerijama. Naravno, želja mi je i radno otputovati u inozemstvo, a uskoro je i prvo takvo putovanje, a to je likovna rezidencija u Leipzigu – rekla je Emanuela Lekić pa za kraj kao poruku onima koji tek ulaze u svijet slikarstva dala jedan dobar savjet: – Prvi i glavni savjet je da budu strpljivi i da jako puno rade te da svi koji ulaze u svijet slikarstva moraju postati svjesni da je to nešto što, kada vam postane profesija, zaokuplja sve sfere vašeg života. Kad sam upisivala ALU, ja, recimo, to nisam znala.
Izložba u Laubi otvorena je do 2. svibnja.
