Sada već gotovo pa kanonizirani norveški pisac Karl-Ove Knausgard svjetsku je slavu stekao pišući o vlastitoj obitelji u kvantitativno monumentalnom ciklusu od šest tomova nazvanom "Moja borba". Onda je još objavio ciklus Enciklopedija godišnjih doba u kojem se bavio sličnim temama kao i u "Mojoj borbi", također ih po potrebi zamatajući u zahvalni esejistički celofan. Očito mu heksologija nije bila dovoljna da ispriča sve što želi o sebi, svojem privatnim životu i svojoj obitelji.
Jedan od glavnih likova Knausgardove prave intimističke biblioteke koja sada već broji desetak knjiga svakako je njegova bivša supruga, također književnica i umjetnica Linda Bostrom Knausgard od koje se razveo 2016. godine, nakon desetak godina braka. A Linda je nakon nekoliko pjesničkih i romanesknih djela prošle godine objavila autobiografsku knjigu "Oktobarsko dijete" u kojoj je na svoj način iskomentirala pisanje bivšeg muža o njihovom braku u kojem je, čini se, svojedobno bilo i puno ljubavi i razumijevanja.
Naklada Ljevak je požurila pa je posredstvom odlične prevoditeljice Željke Černok i hrvatskom čitateljstvu omogućila uvid u potresni, na mahove i dokumentaristički roman koji nije nikakav tračerski odgovor na Knausgardov, za neke kontroverzni prozni opus. Daleko od toga.
U "Oktobarskom djetetu" Linda Bostrom vrlo koncentirano, ali bez povišenih tonova i histerije, kao i bez samosažaljenja opisuje svoju borbu sa bipolarnim poremećajem koji je opterećivao i njene pretke. U tom opisu je direktna i neuobičajeno iskrena, budući da živimo u kulturama u kojima su psihičke bolesti i psihička zastranjenja još uvijek velike i nepremostive tabu teme.
Stoga će njena knjiga biti interesantnija onima koji žele saznati nešto više iz prve ruke o tretmanu psihičkih bolesnika u zemlji Dembeliji kao što je to Švedska (pa čak i o krajnje neugodnim elektro-šokovima), ali i o njihovom dirljivom, ali i ne baš uvijek idiličnom suživotu sa zdravstvenim djelatnicima od kojih su mnogi imigranti.
Naravno, "Oktobarsko dijete" je, baš kao i "Moja borba" osobito intrigantna knjiga jer je u braku obitelji Knausgard, rođeno četvoro djece. A i ta djeca su likovi u svojevrsnim proznim dvobojima ili razgovorima njihovih roditelja. Dok su djeca mala, vjerojatno neće propitivati postupke svojih roditelja. Ali kada porastu, morati će se suočiti sa obiteljskim traumama kojih nema malo i koje nisu nimalo lagane.
No, to im je ostavljeno u nasljedstvo, a da ih nitko nije pitao žele li jednoga dana čitati pikanterije iz svog djetinjstva ukoričene u knjige koje se prevode doslovno na desetke različitih jezika. Istina, i Linda Bostrom i Karl-Ove Knausgard su umjetnici. Njihove proze su sastavljene od autobiografskih rečenica, ali su i umjetnička obrada stvarnosti oko koje nema niti može biti konsenzuza.
Dakle riječ je prvenstveno o literaturi, o naknadnoj rekonstrukciji, ili ako baš hoćete, o konstrukciji stvarnosti koja se možda zbila, a možda i nije. Čitatelj to pouzdano nikada neće saznati što može pomalo čak i ohladiti ili barem privremeno smiriti voajerske nagone koji nas neumorno tjeraju na sladostrasno isčitavanje autobiografskih romana u ovom vremenu kada su ljudi kao rijetko kada u povijesti izloženi tuđim pogledima i to u totalu.
Čitajući prozno štivo Linde Bostrom, može se zaključiti da se ona prilično ogolila, progovorila je i o ocu nasilniku i majci glumici, ali je i izrazila duboko žaljenje što je djeci prouzročila stresove zbog bolesti koja ju je tjerala i u pokušaje samoubojstva i u višemjesečne neugodne boravke u psihijatrijskim klinikama raznih intenziteta.
Ipak, "Oktobarsko dijete" nije pesimističan roman, jer nudi mogućnost prosvjetljenja, analize vlastitih pogrešaka, ali i mogućnost preživljavanja i u najtežim okolnostima. A jedna od najtežih je svakako razvod i to još u braku u kojem ima četvoro djece. A to je sudbina koja je zadesila Lindu Bostrom, svojevrsnu heroinu suvremene literature koja od književnog objekta s pravom želi postati i književni subjekt.
